Učenje i poučavanje Etike u srednjoj školi usmjereno je na učenika kako bi se ostvarili ciljevi i ishodi nastavnoga predmeta. Time se želi postići usvajanje i ovladavanje temeljnim pojmovima i znanjima o povijesti i razvoju filozofsko-etičke misli, specifičnim pristupima problemima, teorijama, autorima i djelima. Naglasak je na razvijanju moralnih i etičkih kompetencija sagledavanjem širine etičkih znanstveno-teorijskih i praktičkih pristupa u rješavanju situacija s kojima se učenik suočava osobno i kao član zajednice i društva. U suvremenim koncepcijama učenja i poučavanja Etike neizostavno je razvijanje etičkog i bioetičkog senzibiliteta, brige za svoju dobrobit, dobrobit drugih ljudi, budućih generacija, drugih živih bića i okoliša osvještavanjem vlastite uloge u svijetu, društvu i lokalnoj zajednici.

U skladu s četiri domene (Mitovi, religije i društvo, Antropologija, pravo i politika, Profesionalna etika, zanimanja i poslovanje i Čovjek suvremenog doba) metodičko-didaktičko polazište ovoga predmeta je povezivanje teorije i prakse na različitim razinama i na različite načine. Cijeli proces pripreme, organizacije, vođenja nastavnoga procesa temelji se na primjeni znanja i vještina, te sustavnoga oblikovanja vrijednosti tijekom školovanja. Time se neposredno utječe na razvoj učenika i njihovih etičkih stavova u svakodnevnom i budućem profesionalnom životu.

Učenicima treba omogućiti sustavno i eksplicitno učenje i poučavanje komunikacijskih strategija i strategija učenja. Unutar njih, a na temelju potreba i interesa učenika, nastavnik demonstrira i preporučuje konkretne metode učenja, npr.: suradničkom nastavom, postavljanjem otvorenih pitanja, organiziranjem moderirane nastave, provedbom debate formatom prilagođene trajanju nastavnog sata, izradom konceptualnih i kognitivnih mapa, vođenjem heurističkog razgovora, istraživanjem različitih problema i osmišljavanjem rješenja, provedbom projekata, izradom pisanih radova i sl.

Ovladavanje strategijama i metodama učenja ovisi o učenikovu odabiru i prihvaćanju s obzirom na osobine ličnosti, stilove učenja i predmetne zadatke. Važno je da nastavnik izravno poučava učenike strategijama i metodama učenja, modelira njihovu uspješnu upotrebu do postupnoga osamostaljivanja učenika u njihovoj primjeni.

Učenje i poučavanje se ostvaruje nizom aktivnosti i procesa kojima učenik aktivno stječe znanja i razvija vještine, uči istraživanjem i otkrivanjem te primjenjuje prije stečena znanja i iskustva i preuzima odgovornost za vlastito učenje.

Uloga nastavnika u učenju i podučavanju Etike je planiranje, organiziranje i provedba aktivnosti kojima će učenik steći znanja i vještine potrebne za uspješno ovladavanje nastavnim sadržajima. Nastavnik prihvaća i primjenjuje inovativne pristupe u teoriji i praksi nastave Etike i kontinuirano unaprjeđuje svoje kompetencije da bi se održala visoka profesionalna kvaliteta poučavanja u skladu sa zahtjevima suvremenoga društva. Metode i pristupe poučavanju osmišljava i primjenjuje kreativno i samostalno radi poticanja na učenje i razvoj, razlikuje ih i prilagođava kako bi odgovorio na potrebe učenika. Nastavnik bi prije svega trebao biti moderator aktivnosti koje se tijekom učenja i poučavanja provode, a suradnički odnos treba ostvariti na razini planiranja i organiziranja nastave. Tradicionalne nastavne pristupe potrebno je u što većoj mogućoj mjeri zamijeniti aktivnim nastavnim metodama.

Izvori za učenje i poučavanje Etike mogu se pronaći u brojnim materijalnim i nematerijalnim sadržajima. Osim udžbenika, od nastavnika se očekuje korištenje različitih znanstvenih i stručnih članaka, znanstveno analiziranih i didaktički obrađenih slučajeva iz prakse, stručne literature, novinskih članaka, video sadržaja, primjera iz književnosti i umjetnosti, filmova i sl. Dopuna učenju i poučavanju su također iskustva učenika i nastavnika, kao i iskustva drugih osoba, te se ona mogu promatrati kao motivacija za moralno i etičko promišljanje i djelovanje. Kao oblik učenja i poučavanja mogu se uzeti i gostujuća predavanja, posjete stručnoj tribini, organizacija okruglih stolova i sl. U odabiru materijala i izvora nastavnik se, uz vlastitu stručnost, može osloniti na interese i potrebe učenika.

Etika se može poučavati u učionici i u raznim oblicima terenske nastave. U učionici radni prostor bi trebalo organizirati u obliku dijaloškog kruga ili, ukoliko to zadatci zahtijevaju, u obliku više radnih skupina. Kako bi se učenje i poučavanje moglo odvijati na što je moguće višoj razini, važna je dobra opremljenost učionica. U terenskoj nastavi moguće je planirati suradnju s predstavnicima lokalnih vlasti, nevladinim sektorom, različitim organizacijama koje djeluju u lokalnoj sredini, u sklopu koje učenici mogu steći iskustva važna za realizaciju ciljeva i ishode nastavnoga predmeta.

Etika se poučava od prvog do četvrtog razreda gimnazije kao alternativni predmet za učenike koji ne pohađaju nastavni predmet Vjeronauk. Broj nastavnih sati Etike treba biti jednak broju nastavnih sati predviđenih za učenje i poučavanje Vjeronauka. Učenicima koji odaberu Etiku na prvoj godini ona postaje obvezni predmet do kraja srednjoškolskoga obrazovanja. Nastavnik je odgovoran da primjereno rasporedi raspoloživi broj sati tako da budu ostvareni ishodi iz svih domena, uz odgovarajuću upotrebu metoda i materijala. Ishodi na višim godinama učenja postavljeni su tako da podrazumijevaju detaljniju obradu sadržaja. Nastavnik samostalno planira primjeren broj sati za realizaciju pojedinih tema i odgojno-obrazovnih ishoda.

Proces učenja i poučavanja treba se održavati u sigurnom, ugodnom i poticajnom okružju u kojem učenici i nastavnici mogu ostvariti svoje mogućnosti te uspješno i motivirano učiti i podučavati. Potrebno je stvarati poticajnu okolinu za stjecanje i razvijanje predviđenih kompetencija, a odgovornost za to treba preuzeti nastavnik. On treba razvijati kvalitetne odnose s učenicima uzimajući u obzir teorijske i praktične dimenzije učenja i poučavanja, koje doprinose kvalitetnijem usvajanju i razumijevanju nastavnoga sadržaja.

Kada je riječ o grupiranju učenika, treba uzeti u obzir da je Etika alternativni predmet i da se ne može predvidjeti koliko će se učenika u pojedinom razrednom odjelu i pojedinome naraštaju odlučiti za Etiku. U skladu s tim moguće je formiranje grupe učenika iz više razrednih odjela istoga naraštaja. Unutar grupe, ovisno o zadatcima u učionici i izvan nje, te učeničkim potrebama i interesima, poželjno je formirati manje skupine koje će međusobno koordinirati osmišljavanje i provedbu aktivnosti uz poticaj nastavnika i njegovo praćenje i pomoć. Preporučuje se međugeneracijsko povezivanje učenika i interdisciplinarni pristup.