Sociologija - vrednovanje i ocjenjivanje
Sociologija - vrednovanje i ocjenjivanje
Vrednovanje u Sociologiji je neodvojivo od samog procesa učenja i podučavanja i ne treba ga promatrati isključivo kao proces koji se svodi na ocjenjivanje učenikove usvojenosti sadržaja. Ono predstavlja složen proces prikupljanja i analiziranja informacija te donošenja profesionalnih procjena o učeničkome učenju i rezultatima tog učenja.
Nastavnici mogu izabrati više pristupa vrednovanju. Tradicionalno je naglasak na vrednovanju naučenog (što u pravilu rezultira ocjenom), no poželjno je upotrebljavati i vrednovanje kao učenje, jer je samoprocjena učenika i njihovo aktivno uključivanje važno, osobito u predmetima koje učenici lako mogu povezati sa svakodnevnim životnim iskustvom. Vrednovanje za učenje često služi poboljšavanju i planiranju budućega učenja, što će biti iznimno važno kod prijelaza s tradicionalnoga na suvremeni model učenja i podučavanja. Iako nastavnik ima autonomiju u vrednovanju, u sociologiji je obvezno uključiti formativno i sumativno vrednovanje, dok je dijagnostičko vrednovanje kao i druge metode vrednovanja u domeni slobodne procjene nastavnika.
Formativno vrednovanje predstavlja kontinuirano praćenje napretka učenika i davanja pravovremenih povratnih informacija sa svrhom učeničkog uvida u vlastiti proces učenja i njegova unaprjeđenja. Ovakvo vrednovanje u pravilu ne rezultira ocjenom, povezano je s vrednovanjem kao učenjem i vrednovanjem za učenje, ali i vrlo korisno nastavnicima u praćenju realizacije ciljeva i ishoda učenja. Korisno je i učenicima zbog lakše samoprocjene znanja kao i drugim sudionicima obrazovnog procesa zbog lakšeg praćenja povezanosti ciljeva, vrednovanja i sadržaja koji se uči.
Sumativno vrednovanje obično služi za provjeru stupnja realizacije ciljeva i usvojenosti ishoda na kraju određene cjeline i u pravilu rezultira ocjenom. Učenička postignuća se vrednuju brojčanim ocjenama: nedovoljan (1), dovoljan (2), dobar (3), vrlo dobar (4), odličan (5). Treba voditi računa da ciljevi učenja i podučavanja budu usklađeni s metodama i tehnikama vrednovanja. Kako je u Sociologiji moguće koristiti brojne metode u nastavi koje pridonose realizaciji ishoda, poželjno je i o tome voditi računa, tako da učenici nemaju dojam da metode korištene u nastavi nemaju veze s metodama vrednovanja njihovih postignuća.
Dijagnostičko vrednovanje u Sociologiji može biti vrlo korisno za procjenu predznanja iz psihologije koja su korisna za sociologiju i upućenost učenika u metode i pojmovnik znanosti, pa time i za planiranje realizacije nekih ciljeva učenja i podučavanja.
U Sociologiji se može povremeno primjenjivati i normativno vrednovanje (uspoređivanje učeničkog postignuća s postignućima drugih učenika), no poželjno je da u nastavnom procesu dominira kriterijsko vrednovanje. Nastavnik ostaje središnja figura u procesu vrednovanja, no kroz formativno vrednovanje nužno je izgraditi kompetencije učenika u smislu samovrednovanja i postaviti jasne kriterije o tome što se vrednuje, tako da učenici razviju osjećaj vlastitog napredovanja kroz svladavanje određenih elemenata gradiva.
Nastavnik ima na raspolaganju brojne metode i tehnike vrednovanja, od kojih su preporučene sljedeće:
- usmene provjere znanja
- kvizovi i debate
- testovi - klasični pismeni i tzv. 'blitz' koji služe za dodatnu provjeru razumijevanja društvene zbilje, primjerice traženjem od učenika da se postave u ulogu osobe unutar analizirane situacije
- prezentacije, eseji i seminarski radovi
- metoda autentične procjene - iznimno važna da se provjeri povezuju li učenici znanja iz sociologije sa svakodnevnim životom i u kojoj mjeri
- projektni zadatci, mini istraživanja (studije slučaja) i sl.
- multimedijski sadržaji (analiza i prezentacija), prikaz rezultata istraživanja (izrada tablica, grafikona i sl., što je osobito važno za ciljeve i sadržaje povezane s izazovima suvremenog društva i virtualnim identitetom.
Elementi i kriteriji vrednovanja u predmetu Sociologija su:
- usvojenost i razumijevanje osnovnih socioloških koncepata, teorija i metoda istraživanja (sociološkog instrumentarija)
- analiza društvene zbilje pomoću sociološkog instrumentarija
- sinteza i evaluacija, procjena smisla socioloških teorija unutar 'figuralne i diskurzivne kulture'.
Usvojenost i razumijevanje osnovnih socioloških koncepata, teorija i metoda istraživanja (sociološkog instrumentarija) je prvi element koji bi trebao imati najveću 'težinu' u konačnoj ocjeni jer služi kao osnova za kasnije elemente i pruža učenicima mogućnost da sociološki vide društvo i bolje funkcioniraju unutar istog. To je povezano sa svrhom i predstavlja jedan od temeljnih ciljeva predmeta. Ovaj element se odnosi na poznavanje i razumijevanje osnovnih koncepata sociologije i preporučljivo ga je vrednovati i ocjenjivati kroz usmene i pismene provjere znanja te različite kvizove, analize konkretnih situacija, prezentacije i seminarske radove. Od učenika se očekuje demonstracija poznavanja socioloških perspektiva, teorija, metoda istraživanja i osnovnih pojmova povezanih s određenom cjelinom. Poznavanje najčešćih argumenata u sociologiji i njihove snage, kao i metoda istraživanja u sociologiji učenicima omogućavaju razumijevanje određene društvene situacije i ponašanja aktera u njima, što ima i važnu odgojnu komponentu jer promiče razumijevanje i toleranciju. Ovime se i promiču socijalne kompetencije učenika, što u kombinaciji s većim znanjem o društvu znači da će njima biti teže manipulirati.
Analiza društvene zbilje pomoću sociološkog instrumentarija predstavlja drugi, nešto složeniji i zahtjevniji element vrednovanja, a odnosi se na analize različitih društvenih situacija, analizu sadržaja i prepoznavanje argumenata i ideoloških pozicija autora. Podrazumijeva sposobnost učenika da prepoznanju ključne teze teksta, dokaze i argumente u tekstu i sposobnost primjene socioloških teorija, koncepata i metoda istraživanja. Ovakve metode vrednovanja doprinose razvijanju socijalnih i metakognitivnih kompetencija kod učenika. Jednostavna primjena sociološkog instrumentarija se podrazumijeva već u prvom elementu, jer je nemoguće da učenik razumije temeljne pojmove i teorije sociologije, a da je potpuno nesposoban primijeniti ih. Ovdje se vrednuje primjena na nešto kompleksnijim primjerima i situacijama koje nisu 'šablonske'. Ovaj element je poželjno vrednovati i ocjenjivati kroz usmene i pismene provjere znanja, kvizove, debate, studije slučaja, projektne zadatke, prikaz rezultata istraživanja i metodu autentične procjene.
Sinteza i evaluacija, procjena smisla socioloških teorija unutar 'figuralne kulture' je najsloženiji element vrednovanja jer uključuje prethodna znanja učenika (osobito o diskurzivnom, figuralnom i postmodernom), te njihovu sposobnost da primjenjuju i procjenjuju sociološki instrumentarij u analizi virtualnog i realnog. Sinteza pretpostavlja primjenu ovog znanja i spajanje sa 'svakodnevnim spoznajama' u nekoj konkretnoj situaciji. Dok se u drugom elementu podrazumijevalo prepoznavanje određenih društvenih situacija i primjena sociološkog instrumentarija na njihovu analizu, ovdje je bitno da učenik može procijeniti prikladnost dostupnih alata sociološkog instrumentarija i na temelju toga izvršiti analizu i evaluaciju neke situacije ili sadržaja. Ovo je donekle povezano sa svim ciljevima, jer zahtijeva potpuno ovladavanje sociološkim instrumentarijem (osobito terminologijom i metodama istraživanja), te donekle razvijeno kritičko mišljenje, kao i određenu razinu digitalnih kompetencija. Zbog složenosti ovog elementa poželjno je zaobići klasično usmeno i pismeno ispitivanje, a učenike vrednovati i ocjenjivati kroz debate, prezentacije, analizu (multimedijskih) sadržaja i metodu autentične procjene.
Nastavnik može povremeno primjenjivati i normativno vrednovanje, no prilikom izvođenja zaključne ocjene mora dominirati kriterijsko vrednovanje.
Prilikom kriterijskog vrednovanja u ovom predmetu ocjena se formira tako da najveći udio ima prvi element (40 %), nešto manji drugi i treći element (po 30 %). Ovi ponderi su preporučeni i nastavnik u određenim slučajevima može odstupati od njih, ovisno o konkretnoj situaciji i potrebama učenika.
U konačnici nastavnik ima autonomiju u vrednovanju, no nužna je pravovremena komunikacija s učenicima tako da u svakom trenutku bude jasno što, kako i zašto se vrednuje. Smatramo da zaključna ocjena ne mora biti aritmetička sredina pojedinačnih ocjena u polugodištu/školskoj godini, no učeniku tu ocjenu treba obrazložiti.