Fizika - Vrednovanje i ocjenjivanje

Fizika

Fizika - Vrednovanje i ocjenjivanje

hrvatski

Vrednovanje odgojno-obrazovnih ishoda pokazuje ostvarenje ciljeva učenja i poučavanja Fizike. Vrednovanje podrazumijeva sustavno prikupljanje podataka o napredovanju učenika tijekom učenja i poučavanja, a ostvaruje se praćenjem, provjeravanjem i ocjenjivanjem. Ono uključuje i samoprocjenu učenika o osobnom napretku tijekom procesa učenja i poučavanja. Cilj i svrha vrednovanja prije svega je unapređenje procesa učenja i napredovanja učenika te je sastavni dio planiranja učenja i poučavanja.
Metode i tehnike kojima se učitelj može koristiti pri učenju i poučavanju Fizike za vrednovanje su:

  • aktivnosti učenika u praćenju nastave, spremnost na sudjelovanju u raspravi, angažiranost tijekom rada u grupi i samostalno, izlaganje i prezentacija rada, izrada školskih i domaćih uradaka
  • pisana provjera znanja
  • usmena provjera znanja.

Za unapređenje učenja koristi se formativno i sumativno vrednovanje.


Formativno vrednovanje prepoznaje osnovne učenikove koncepte i njihovu izradu, potiče učenika na praćenje vlastitog i procjenu rada drugih učenika i usmjereno je na poticanje učeničkog napredovanja tijekom procesa učenja, te se ne ocjenjuje.


Sumativno vrednovanje ima svrhu uvida u ostvarenje razina ostvarenosti znanja, vještina i stavova nakon učenja nastavne cjeline, više cjelina ili pri završetku nastavne godine te se ocjenjuje. Planirano ga je provoditi, najčešće usmenim i pisanim provjerama i pisanim ispitima. Elementi su vrednovanja u nastavnom predmetu Fizika: znanje i vještine, konceptualni i numerički zadatci i istraživanje fizičkih pojava.
Znanje i vještine odnosi se na pamćenje svih informacija i postupka koji se obrađuju u nastavnom procesu. Vrednuju učenikovo poznavanje, opisivanje i razumijevanje fizičkih koncepata, logičko povezivanje i zaključivanje pri objašnjenju jednadžbi, dijagrama, primjena fizičkih pojava, zakona i teorija. Ostvaruje se formativno ili sumativno, usmeno ili pisano.
Konceptualni i numerički zadatci odnose se na kognitivne procese koji nadilaze samo pamćenje podataka i postupaka, a u okviru metoda, prirode i jezika fizike. Zasnivaju se na vještini rješavanja zadataka iz fizike. Vrednuju učenikovu sposobnost primjene fizičkih koncepata u rješavanju svih tipova zadataka. Vrednuje se i kreativnost u rješavanju, sposobnost kritičkog osvrta na rješenja te korištenje određenih strategija i procedura u rješavanju zadataka. Ostvaruje se formativno ili sumativno, pisano ili usmeno. Pisani ispit treba sastavljati od ravnomjerno zastupljenih konceptualnih i numeričkih zadataka različite složenosti.
Istraživanje fizičkih pojava odnosi se na osmišljavanje i realizaciju eksperimentalnog istraživanja i vrednovanja istog. Vrednuje se kontinuiranim praćenjem učenikove aktivnosti u istraživački usmjerenom učenju i poučavanju. Vrednovanje uključuje kontinuirano praćenje i pregledavanje učenikovih zapisa eksperimentalnog rada (npr. bilježnica, portfolio) te praćenje i bilježenje učenikovih postignuća. Nadalje, vrednuju se eksperimentalne vještine, obrada i prikaz podataka, donošenje zaključaka na temelju podataka, doprinos timskom radu pri izvođenju pokusa u skupinama, doprinos istraživanju i raspravi koji se provode frontalno, sustavnost i potpunost u opisu pokusa i zapisu vlastitih pretpostavki, opažanja i zaključaka, kreativnost u osmišljavanju novih pokusa te generiranju i testiranju hipoteza.
Svi elementi  vrednuju se ocjenama od 1 do 5. 
Nastavnik opisno procjenjuje odgovornost, samostalnost u radu, komunikaciju i suradnju s drugim učenicima. Važno je da nastavnik vrednuje postignuća učenika po svim elementima vrednovanja, različitim metodama kontinuirano tijekom nastavne godine kako bi njegova procjena bila što pouzdanija i realnija. Vrednovanje periodično završava ocjenom (ovisno o pristupu vrednovanju). Na temelju prikupljenih i dokumentiranih informacija nastavnik zaključuje ocjenu na kraju nastavne godine.

Elementi vrednovanja u nastavnom predmetu Fizika:


znanje i vještine – vrednovanje učenikovog poznavanja označavanja i definiranja pojmova, objašnjavanja i korištenja formula i simbola, prepoznavanja i objašnjavanja fizikalnih pojava, tumačenje dijagrama i grafičkih prikaza, te se ostvaruje usmeno
zadatci (primjena znanja i vještina) – vrednovanje sposobnosti uočavanja i prepoznavanja problema, rješavanje problema i znanje veze među fizikalnim veličinama, interpretiranje rješenja; uočiti primjenu u svakodnevnom životu; ostvaruje se pismeno ili usmeno
istraživanje fizikalnih pojava – vrednuje se sposobnost primjene znanja, korištenje pribora, samostalnost rada, samoinicijativno rješavanje dodatnih zadataka, provođenje pokusa, prezentiranje istraživačkog rada; ocjenjuje se nakon što učenik predstavi svoj rad u nastavi.

Zaključna ocjena je rezultat ukupnog vrednovanja tijekom nastavne godine. Zaključna ocjena izvodi se sukladno pravilniku o ocjenjivanju.

Biologija

Biologija

Biologija

hrvatski

U nastavnom predmetu Biologija vrednovanje predstavlja sastavni dio procesa učenja i poučavanja.

Vrednovanje je prikupljanja informacija o učeničkim postignućima te vođenje evidencije tijekom samog procesa učenja i nakon završenog učenja kako bi se dobila povratna informacija o razini usvojenosti znanja i vještina iz biologije.

Kontinuirano prikupljanje informacija o učenikovu napretku je nužno, kako za samog učenika tako i za nastavnika. Ove informacije su potrebne za kvalitetno planiranje procesa učenja i poučavanja s ciljem ostvarenja zacrtanih ishoda učenja.

Kontinuiranim vrednovanjem motiviramo učenike na aktivno sudjelovanje u nastavnom procesu, što dovodi do rasta samopouzdanja kod učenika.

Za što bolji uspjeh u procesu vrednovanja, nastavnik treba imati na umu ciljeve i ishode, no bez strogih formulacija određenih pokazatelja. Sukladno definiranim odgojno-obrazovnim ishodima, vrednuju se postupci i procesi pri istraživanju, kao i učenikova sposobnost prikazivanja  podataka o nekoj pojavi ili procesu. Vrednuju se sposobnosti učenika da raspravlja uvažavajući drugačije mišljenje kroz argumentirano raščlanjivanje problema i predlaganje osobnog rješenja.

Vrednovanje bi trebalo biti u funkciji razvoja učenika, zasnovano na jasnim kriterijima s kojima su učenici unaprijed upoznati, te treba rezultirati obvezno korisnim povratnim informacijama za učenika.

Da bi mogli kvalitetno vrednovati učenička postignuća, potrebno je redovno praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje. Također, potrebno je bilježiti sva postignuća i napredovanja učenika kako bi se na kraju moglo pravilno vrednovati.

Elementi vrednovanja u nastavnom predmetu Biologija su:

  • usvojenost bioloških koncepata
  • prirodoznanstvene kompetencije.

Usvojenost bioloških koncepata obuhvaća znanja svih kognitivnih razina koja je učenik stekao u skladu s odgojno-obrazovnim ishodima definiranim u kurikulu nastavnog predmeta Biologije, bez obzira na način provjeravanja znanja (usmeno ili pismeno). U ovom elementu vrednuje se poznavanje temeljnih pojmova i stručnoga nazivlja, razumijevanje pojava i procesa, uz objašnjavanje međusobnih odnosa i uzročno-posljedičnih veza u živome svijetu, kao i složene međuovisnosti žive i nežive prirode, primjena znanja i rješavanje problemskih zadataka pomoću usvojenoga znanja.

Prirodoznanstvene kompetencije  odnose se na vrednovanje vještina i sposobnosti kao i praktične primjene teoretskog znanja putem praćenja aktivnosti učenika i rezultata tih aktivnosti (terenska nastava, izrada herbarija, mikroskopiranje i crtanje promatranog, praktični radovi, prezentacije, plakati, seminarski radovi, prikazi rezultata radova, istraživanja, zaključaka i dr). Prema definiranim odgojno-obrazovnim ishodima, vrednuju se postupci i procesi pri istraživanju, sposobnosti učenika u prikazivanju dobivenih rezultata, umijeće debate s različitih gledišta, mogućnost analize problema, povezivanje međuodnosa u sklopu neke pojave, uočavanje mogućih grešaka i nalaženje novih rješenja. 
Oba elementa vrednovanja imaju jednaku važnost, iako se u specifičnim okolnostima mogu primijeniti i nešto drugačiji omjeri. 

 

 

 

Svrha vrednovanja u nastavnom predmetu Biologija bi trebala biti praćenje napredovanja učenika, njegova individualnoga razvoja te usmjeravanje i poticanje učenika kako bi postigao maksimalne rezultate sukladno svojim sposobnostima.

Suvremeni pristup procesu učenja i poučavanja razlikuje dva bitno različita načina vrednovanja: formativno i sumativno.

  • Formativno vrednovanje provodi se tijekom procesa učenja i poučavanja i ima za cilj pružanje povratne informacije učitelju, učeniku i roditelju o ostvarenim učeničkim postignućima u odnosu na kurikulom propisane ishode učenja.
  • Sumativno vrednovanje se provodi na kraju procesa učenja i poučavanja i rezultira brojčanom ocjenom.

Kako bi učenici imali priliku pokazati stečene kompetencije u nastavi biologije na način na koji to njima najviše odgovara, prilikom svakog vrednovanja je poželjno primjenjivati različite metode vrednovanja.

  • Vrednovanje za učenje
  • Vrednovanje kao učenje
  • Vrednovanje naučenoga

Vrednovanje za učenje sastoji se od niza aktivnosti kojima je svrha praćenje rada i napredovanja svakoga učenika (formativno vrednovanje). Kako bi svaki učenik postigao optimalne rezultate potrebno je neprekidno praćenje rada učenika i pravovremeno poduzimanje potrebnih mjera. Povratnim informacijama o svome radu i napredovanju učenici mogu aktivno sudjelovati u ostvarivanju odgovarajućih razina postignuća. Vrednovanje za učenje ne rezultira ocjenom već je usmjereno na utvrđivanje ostvarenog napretka učenika kroz određeno razdoblje. Učenička postignuća ne treba uspoređivati s postignućima drugih učenika, već isključivo s ranijim postignućima samog učenika. Metode kojima se provodi vrednovanje za učenje su: razgovor, učeničke mape (portfolio), školski i domaći rad, kvizovi znanja, kratke pisane provjere znanja, opažanje učenikova ponašanja tijekom rada (individualnoga ili u skupini), provjera domaćega rada, sudjelovanje u razrednim raspravama ili u raspravama u skupinama, dnevnik učenja i dr.

Vrednovanje kao učenje je pristup vrednovanju koji se temelji na ideji da učenici vrednovanjem uče. Podrazumijeva aktivno uključivanje učenika u proces vrednovanja uz stalnu podršku nastavnika kako bi se maksimalno potaknuo razvoj učeničkoga autonomnog pristupa učenju. Nastavnik planira vrijeme za poticanje, usmjeravanje i oblikovanje vrednovanja kao učenja. Kako bi učenik postigao poželjni stupanj sposobnosti samovrednovanja, učeniku je, u samom početku, potrebna podrška, sigurno vođenje i pravovremena povratna informacija. Za ovakav način vrednovanja u biologiji je poželjno koristiti tehnike vrednovanja (dnevnik učenja i portfolio). 

Vrednovanje naučenoga podrazumijeva procjenu razine usvojenosti znanja, vještina i vrijednosti na kraju određenoga obrazovnog razdoblja u odnosu na odgojno-obrazovne ishode (sumativno vrednovanje). Kriteriji vrednovanja učeničkih postignuća temelje se na razinama ostvarenosti ishoda postavljenim u kurikulu nastavnoga predmeta Biologija. Metode vrednovanja naučenog su: usmena i pismena provjera, vrednovanje praktičnoga rada, laboratorijski izvještaji, eseji i dr.

Radi postizanja što objektivnijeg vrednovanja, korisno je primjenjivati i kriterijsko vrednovanje npr. pomoću rubrika za vrednovanje. Na taj način se pruža podrška za sva tri načina vrednovanja: učenici znaju što se od njih očekuje, imaju povratnu informaciju o svome rezultatu, mogu se njima koristiti za samovrednovanje, a nastavniku omogućuju objektivnu procjenu postignuća učenika. Rubrike za vrednovanje potrebno je kontinuirano usavršavati i dosljedno primjenjivati.

Pismeno provjeravanje i ocjenjivanje učeničkih postignuća provodi se različitim pismenim tehnikama. Tehnike ocjenjivanja pismenih radova najčešće obuhvaćaju ocjenjivanje školskih pismenih radova (izvještaji i referati o provedenim istraživanjima, eksperimentima, ekskurzijama i sl.), nizova zadataka objektivnog tipa, testova znanja, te ocjenjivanjem praktičnih radova (terenske nastave, laboratorijskih vježbi, izrada herbarija, mikroskopiranje...). Pismenom provjerom postiže se veća razina objektivnosti vrednovanja učeničkih postignuća što podrazumijeva ravnopravne uvjete ispitivanja.

Brojčane i opisne ocjene dobivene vrednovanjem za učenje i samovrednovanjem mogu se unositi u bilješke o radu i napredovanju učenika. U nastavku školovanja postignuća učenika se opisuju brojčanom ocjenom: nedovoljan (1), dovoljan (2), dobar (3), vrlo dobar (4) i  odličan (5).

Zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta Biologija mora se temeljiti na razini usvojenosti ishoda učenja. U tu svrhu nužno je ostvarenost ishoda provjeravati u što više vremenskih točaka i na što više različitih načina.

 

 

 

 

Etika - vrednovanje i ocjenjivanje

Etika

Etika - vrednovanje i ocjenjivanje

hrvatski

Vrednovanje nije samo konačno ocjenjivanje učeničkih postignuća, već i praćenje, prikupljanje i analiziranje podataka o učenju i aktivnostima učenika tijekom odgojno-obrazovnog procesa. Cilj formativnog procjenjivanja je korigiranje samog procesa učenja, praćenja napretka učenika u razvoju znanja, vještina i vrijednosti tijekom jedne godine. Sumativno procjenjivanje je donošenje konačne odluke o rezultatima procesa učenja, odnosno ocjena učeničkog postignuća na kraju razdoblja ili godine učenja i poučavanja.

Cilj nastave Etike kroz domenu Mitovi, religije i društvo je njegovanje i razvijanje kreativnog mišljenja, razložitog govorenja i razboritog djelovanja, utemeljenog na općim vrijednostima i ljudskim pravima. Slikovnost i simboličnost koriste se kao poticaj za osvještavanje moralne dimenzije života. Poučiti pojedinca kako živjeti u zajednici sa sviješću o osobnom identitetu i potrebi poštivanja drugih ljudi.

U sklopu domene Antropologija, pravo i politika pojedinac, suočen s moralnim dilemama, stvara sustav vrijednosti radi življenja u krugovima zajedništva – obitelji, društvu i državi, te globalnoj zajednici. Učenje je usredotočeno na moralno orijentiranje i etičko promišljanje sveukupnosti odnosa čovjeka u društvenom okružju.

Kroz domenu Profesionalna etika zanimanja i poslovanje, cilj nastave je korištenje zaključaka moralne i etičke analize problema pojedinog zanimanja ili područja poslovanja u širenju svijesti o tim problemima i o mogućim rješenjima te, poticanje na djelovanje koje je u skladu s etičkim vrijednostima.

U domeni Čovjek suvremenog doba, cilj nastave je u upoznavanju učenika s bioetičkim pristupom i bioetičkim predmetnim područjem. Učenici trebaju steći uvid kako ti problemi i dileme pogađaju sve ljude i kako ih nije moguće riješiti u izdvojenim skupinama stručnjaka, nego tek u kreativnom dijalogu svih relevantnih pristupa i stajališta.

Od učenika se očekuje da zna, odnosno može: prepoznati i odrediti specifične etičke pojmove i pojmove srodnih disciplina, etička učenja, vrijednosne sustave, pojedine probleme koji ulaze u opseg etičkih rasprava te dvojbe i izabrane modele razrješavanja tih dvojbi; na tekstu primijeniti izabrana činjenična i konceptualna znanja i argumentacije na konkretne probleme iz etike kao filozofske discipline i na etičke probleme srodnih područja obuhvaćenih kurikulom Etike. To uključuje razumijevanje pretpostavki različitih etičkih učenja i načela, njihovo sustavno izvođenje i analizu, uspoređivanje, kritičko prosuđivanje i vrednovanje te primjenu ovih znanja na različita srodna područja kao izvorišta etičkih promišljanja, općenito razvijanje vlastitoga stajališta, obranu istoga i time dokaz ovladanosti osnovnim elementima argumentacije.

U nastavnom predmetu Etika sadržana su sva tri pristupa vrednovanja: vrednovanje za učenje, vrednovanje kao učenje i vrednovanje aktivnosti izvan škole.

Vrednovanje za učenje podrazumijeva praćenje i vrednovanje stečenoga znanja, vještina i stavova tijekom učenja i poučavanja predmeta. Ovim pristupom nastoji se motivirati učenika za stjecanje i razvijanje etičkih znanja, vještina i stajališta, te tako dvostruko pomaže nastavniku: procijeniti valjanost informacija s kojima učenik dolazi na nastavu, razinu ostvarenosti ishoda, vrijednosti i stajališta prema kojima rješava problem i odlučuje te njegov odnos i stajalište prema procesu etičkog učenja i podučavanja. Ovim pristupom nastavniku se pomaže usmjeriti proces učenja i poučavanja prema ispravljanju uočenih nedostataka u stečenom znanju, interpretiranju stajališta i ideja koje zahtijevaju etičku analizu. Učeniku ovaj pristup omogućava razumjeti što se predmetom Etika želi postići, što se od njega očekuje u procesu učenja i poučavanja, što se i kako u predmetu vrednuje te kako nastavnik ostvaruje svoju ulogu.

Vrednovanje kao učenje jest pristup u kojem učenik preuzima odgovornost za učenje, vrednuje svoj odnos prema zadatcima i aktivnostima, procjenjuje svoje rezultate i rezultate drugih učenika u svim oblicima rada. Za to je ključna nastavnikova pravodobna i pravovaljana povratna informacija, a može pomoći i vođenje mape učenja u kojoj učenik dokumentira ishode i skuplja bilješke o svojim rezultatima u učenju.

Treba istaknuti i mogućnost vrednovanja aktivnosti izvan škole. Ono se provodi tako što se procjenjuju i ocjenjuju priprema učenika za aktivnost, njegova komunikacija i ponašanje tijekom aktivnosti, učenikov izvještaj o važnosti i rezultatima provedene aktivnosti te zaključak o naučenome tijekom provedbe aktivnosti. Uz posjete radnim i kulturnim institucijama, institucijama lokalne zajednice te udrugama civilnoga društva,  nastavnicima se pruža široka mogućnost osmišljavanja školskih i međuškolskih aktivnosti, poput obilježavanja važnih datuma, organiziranja etičkih tribina, dana etike i sl.

Unutar premeta Etika zastupljena su dva elementa vrednovanje i ocjenjivanja:

  • analiza i argumentacija
  • istraživanje i djelovanje

Analiza i argumentacija jedan je od glavnih ciljeva procesa učenja i poučavanja, ali i bavljenja etikom kao filozofijskom disciplinom. Kroz ovaj element vrednuje se učenikova sposobnost bavljenja subjektivnom moralnom prosudbom različitih pitanja kako bi zatim, uz nastavnikovo vodstvo, svaki problem analizirao na razini sustavne i promišljene etičke prosudbe koristeći se instrumentarijem etike kao filozofijske discipline. Tako se osiguravaju obrazovna iskustva koja učeniku omogućuju uvid u složenost otvorenih pitanja, a promatranjem tih pitanja iz različitih perspektiva učenik će stjecati prijeko potrebno orijentacijsko znanje kao pretpostavku moralnoga djelovanja. U fokusu vrednovanja ovdje je približavanje etičkih problema i pristupa iskustvima učenika, naglašavanje važnosti i uloge filozofskih stajališta u rješavanju etičkih problema u različitim povijesnim razdobljima te doprinos filozofa u osmišljavanju metodologija kritičkoga mišljenja, što učeniku stvara osnove za samostalno misaono istraživanje.

Ovim elementom se vrednuje:

  • primjerena upotreba pojmova, koncepcija i teorija pri analizi problema i oblikovanju stajališta
  • vještina etičke argumentacije
  • istraživanje, opisivanje i analiza problema
  • navođenje, uspoređivanje, analiza i vrednovanje mogućeg rješenja iz očišta različitih teorija, pristupa i načela
  • argumentirano zagovaranje rješenja koje smatra najboljim
  • analiza etičkih izvora - prepoznavanje i artikulacija problema, teze ili rješenja, prepoznavanje izrečenih i neizrečenih premisa, uočavanje mogućih implikacija, vrednovanje argumenata.

U elementu Istraživanje i djelovanje učeniku i nastavniku postavlja se izazov da razvijeni etički senzibilitet pretoče u konkretne aktivnosti kojima iskazuju skrb za dobrobit samih sebe, drugih ljudi, drugih živih bića, prirode i budućih generacija. Pretpostavka toga jest otvaranje učenja i podučavanja Etike, ali i škole, prema svim sudionicima u školskom okruženju i društvu, čime se najbolje ostvaruje koncept iskustvenog učenja. U fokusu vrednovanja ovdje su aktivnosti koje nose obilježje moralno ispravnoga djelovanja, pri čemu se naglašava provedba projektnih i sličnih aktivnosti usmjerenih na skrb za dobrobit lokalne zajednice i šire okoline. U skladu s planiranim aktivnostima učenik se kroz različite aktivnosti suočava s izazovima i problemima o kojima promišlja tijekom nastavnoga procesa.

Ovim elementom se vrednuju: 

  • vještine uočavanja, artikuliranja i rješavanja konkretnih problema
  • izrada različitih vrsta projekata, referata, prezentacija, studija slučajeva
  • izrada kreativnih sadržaja: plakata, mapa, videozapisa
  • tijek i kvaliteta procesa učenja (sudjelovanje, usredotočenost i praćenje rada izvršavanjem zadataka i obveza te napredak učenika) na nastavnim satima, te u izradi i izvršavanju domaćih zadataka
  • komunikacijske vještine (razumijevanje sebe i drugih), uvjerljivost i utjecaj na druge
  • naklonost i povjerenje drugih, razumijevanje važnosti pozitivne interakcije (odnos s nastavnicima, osobljem škole, drugim učenicima i dr. sudionicima interakcije), svijest o posljedicama ponašanja i sl.

Savjetuje se izbjegavanje klasičnih pisanih provjera i njihova zamjena, prije svega raspravljačkim, a zatim filozofskim esejom. Ujedno se savjetuje izbjegavanje klasičnih usmenih provjera prozivanjem učenika i njegovim izvođenjem pred školsku ploču, te se preporučuje procjenjivati ga i ocjenjivati idućim tehnikama:

  • razgovor s učenikom
  • organizacija rasprave među učenicima
  • organizacija debate
  • organizacija oluje ideja
  • usmeno referiranje istraženih slučajeva (usmeni referati, prezentacije, studije slučajeva)
  • izrada kreativnih sadržaja (plakati, kratki videozapisi i sl.).

Nastavnikov zadatak je osigurati zaključnu ocjenu i zaključnu procjenu za svakog učenika. U donošenju zaključne ocjene iz predmeta Etika temeljna mu je smjernica aritmetička sredina svih ocjena koje je učenik tijekom nastavne godine prikupio u oba elementa vrednovanja: analizi i argumentaciji te istraživanju i djelovanju, pri čemu oba imaju jednaku težinu. Međutim, odluka o ocjeni ne bi trebala proizići iz aritmetičke sredine, koja zrcali samo vrednovanje naučenoga, nego bi je trebala potvrditi ili promijeniti nastavnikova zaključna procjena. Budući da je vrednovanje sustavan proces koji se provodi tijekom cijele nastavne godine, zaključna procjena, uz vrednovanje naučenoga, upotpunjuje se nastavnikovim izvještajima o napretku učenika koji održavaju vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje.

Sociologija - vrednovanje i ocjenjivanje

Sociologija

Sociologija - vrednovanje i ocjenjivanje

hrvatski

Vrednovanje u Sociologiji je neodvojivo od samog procesa učenja i podučavanja i ne treba ga promatrati isključivo kao proces koji se svodi na ocjenjivanje učenikove usvojenosti sadržaja. Ono predstavlja složen proces prikupljanja i analiziranja informacija te donošenja profesionalnih procjena o učeničkome učenju i rezultatima tog učenja.

Nastavnici mogu izabrati više pristupa vrednovanju. Tradicionalno je naglasak na vrednovanju naučenog (što u pravilu rezultira ocjenom), no poželjno je upotrebljavati i vrednovanje kao učenje, jer je samoprocjena učenika i njihovo aktivno uključivanje važno, osobito u predmetima koje učenici lako mogu povezati sa svakodnevnim životnim iskustvom. Vrednovanje za učenje često služi poboljšavanju i planiranju budućega učenja, što će biti iznimno važno kod prijelaza s tradicionalnoga na suvremeni model učenja i podučavanja. Iako nastavnik ima autonomiju u vrednovanju, u sociologiji je obvezno uključiti formativno i sumativno vrednovanje, dok je dijagnostičko vrednovanje kao i druge metode vrednovanja u domeni slobodne procjene nastavnika.  

Formativno vrednovanje predstavlja kontinuirano praćenje napretka učenika i davanja pravovremenih povratnih informacija sa svrhom učeničkog uvida u vlastiti proces učenja i njegova unaprjeđenja. Ovakvo vrednovanje u pravilu ne rezultira ocjenom, povezano je s vrednovanjem kao učenjem i vrednovanjem za učenje, ali i vrlo korisno nastavnicima u praćenju realizacije ciljeva i ishoda učenja. Korisno je i učenicima zbog lakše samoprocjene znanja kao i drugim sudionicima obrazovnog procesa zbog lakšeg praćenja povezanosti ciljeva, vrednovanja i sadržaja koji se uči.

Sumativno vrednovanje obično služi za provjeru stupnja realizacije ciljeva i usvojenosti ishoda na kraju određene cjeline i u pravilu rezultira ocjenom. Učenička postignuća se vrednuju brojčanim ocjenama: nedovoljan (1), dovoljan (2), dobar (3), vrlo dobar (4), odličan (5). Treba voditi računa da ciljevi učenja i podučavanja budu usklađeni s metodama i tehnikama vrednovanja. Kako je u Sociologiji moguće koristiti brojne metode u nastavi koje pridonose realizaciji ishoda, poželjno je i o tome voditi računa, tako da učenici nemaju dojam da metode korištene u nastavi nemaju veze s metodama vrednovanja njihovih postignuća.

Dijagnostičko vrednovanje u Sociologiji može biti vrlo korisno za procjenu predznanja iz psihologije koja su korisna za sociologiju i upućenost učenika u metode i pojmovnik znanosti, pa time i za planiranje realizacije nekih ciljeva učenja i podučavanja.

U Sociologiji se može povremeno primjenjivati i normativno vrednovanje (uspoređivanje učeničkog postignuća s postignućima drugih učenika),  no poželjno je da u nastavnom procesu dominira kriterijsko vrednovanje. Nastavnik ostaje središnja figura u procesu vrednovanja, no kroz formativno vrednovanje nužno je izgraditi kompetencije učenika u smislu samovrednovanja i postaviti jasne kriterije o tome što se vrednuje, tako da učenici razviju osjećaj vlastitog napredovanja kroz svladavanje određenih elemenata gradiva.

Nastavnik ima na raspolaganju brojne metode i tehnike vrednovanja, od kojih su preporučene sljedeće:

  • usmene provjere znanja
  • kvizovi i debate
  • testovi - klasični pismeni i tzv. 'blitz' koji služe za dodatnu provjeru razumijevanja društvene zbilje, primjerice traženjem od učenika da se postave u ulogu osobe unutar analizirane situacije
  • prezentacije, eseji i seminarski radovi
  • metoda autentične procjene - iznimno važna da se provjeri povezuju li učenici znanja iz sociologije sa svakodnevnim životom i u kojoj mjeri
  • projektni zadatci, mini istraživanja (studije slučaja) i sl.
  • multimedijski sadržaji (analiza i prezentacija), prikaz rezultata istraživanja (izrada tablica, grafikona i sl., što je osobito važno za ciljeve i sadržaje povezane s izazovima suvremenog društva i virtualnim identitetom.

Elementi i kriteriji vrednovanja u predmetu Sociologija su:

  • usvojenost i razumijevanje osnovnih socioloških koncepata, teorija i metoda istraživanja (sociološkog instrumentarija)
  • analiza društvene zbilje pomoću sociološkog instrumentarija
  • sinteza i evaluacija, procjena smisla socioloških teorija unutar 'figuralne i diskurzivne kulture'.

Usvojenost i razumijevanje osnovnih socioloških koncepata, teorija i metoda istraživanja (sociološkog instrumentarija) je prvi element koji bi trebao imati najveću 'težinu' u konačnoj ocjeni jer služi kao osnova za kasnije elemente i pruža učenicima mogućnost da sociološki vide društvo i bolje funkcioniraju unutar istog. To je povezano sa svrhom i predstavlja jedan od temeljnih ciljeva predmeta. Ovaj element se odnosi na poznavanje i razumijevanje osnovnih koncepata sociologije i preporučljivo ga je vrednovati i ocjenjivati kroz usmene i pismene provjere znanja te različite kvizove, analize konkretnih situacija, prezentacije i seminarske radove. Od učenika se očekuje demonstracija poznavanja socioloških perspektiva, teorija, metoda istraživanja i osnovnih pojmova povezanih s određenom cjelinom. Poznavanje najčešćih argumenata u sociologiji i njihove snage, kao i metoda istraživanja u sociologiji učenicima omogućavaju razumijevanje određene društvene situacije i ponašanja aktera u njima, što ima i važnu odgojnu komponentu jer promiče razumijevanje i toleranciju. Ovime se i promiču socijalne kompetencije učenika, što u kombinaciji s većim znanjem o društvu znači da će njima biti teže manipulirati.

Analiza društvene zbilje pomoću sociološkog instrumentarija predstavlja drugi, nešto složeniji i zahtjevniji element vrednovanja, a odnosi se na analize različitih društvenih situacija, analizu sadržaja i prepoznavanje argumenata i ideoloških pozicija autora. Podrazumijeva sposobnost učenika da prepoznanju ključne teze teksta, dokaze i argumente u tekstu i sposobnost primjene socioloških teorija, koncepata i metoda istraživanja. Ovakve metode vrednovanja doprinose razvijanju socijalnih i metakognitivnih kompetencija kod učenika. Jednostavna primjena sociološkog instrumentarija se podrazumijeva već u prvom elementu, jer je nemoguće da učenik razumije temeljne pojmove i teorije sociologije, a da je potpuno nesposoban primijeniti ih. Ovdje se vrednuje primjena na nešto kompleksnijim primjerima i situacijama koje nisu 'šablonske'. Ovaj element je poželjno vrednovati i ocjenjivati kroz usmene i pismene provjere znanja, kvizove, debate, studije slučaja, projektne zadatke, prikaz rezultata istraživanja i metodu autentične procjene.

Sinteza i evaluacija, procjena smisla socioloških teorija unutar 'figuralne kulture' je najsloženiji element vrednovanja jer uključuje prethodna znanja učenika (osobito o diskurzivnom, figuralnom i postmodernom), te njihovu sposobnost da primjenjuju i procjenjuju sociološki instrumentarij u analizi virtualnog i realnog. Sinteza pretpostavlja primjenu ovog znanja i spajanje sa 'svakodnevnim spoznajama' u nekoj konkretnoj situaciji. Dok se u drugom elementu podrazumijevalo prepoznavanje određenih društvenih situacija i primjena sociološkog instrumentarija na njihovu analizu, ovdje je bitno da učenik može procijeniti prikladnost dostupnih alata sociološkog instrumentarija i na temelju toga izvršiti analizu i evaluaciju neke situacije ili sadržaja. Ovo je donekle povezano sa svim ciljevima, jer zahtijeva potpuno ovladavanje sociološkim instrumentarijem (osobito terminologijom i metodama istraživanja), te donekle razvijeno kritičko mišljenje, kao i određenu razinu digitalnih kompetencija. Zbog složenosti ovog elementa poželjno je zaobići klasično usmeno i pismeno ispitivanje, a učenike vrednovati i ocjenjivati kroz debate, prezentacije, analizu (multimedijskih) sadržaja i metodu autentične procjene.

Nastavnik može povremeno primjenjivati i normativno vrednovanje, no prilikom izvođenja zaključne ocjene mora dominirati kriterijsko vrednovanje.

Prilikom kriterijskog vrednovanja u ovom predmetu ocjena se formira tako da najveći udio ima prvi element (40 %), nešto manji drugi i treći element (po 30 %). Ovi ponderi su preporučeni i nastavnik u određenim slučajevima može odstupati od njih, ovisno o konkretnoj situaciji i potrebama učenika.

U konačnici nastavnik ima autonomiju u vrednovanju, no nužna je pravovremena komunikacija s učenicima tako da u svakom trenutku bude jasno što, kako i zašto se vrednuje. Smatramo da zaključna ocjena ne mora biti aritmetička sredina pojedinačnih ocjena u polugodištu/školskoj godini, no učeniku tu ocjenu treba obrazložiti.

Glazbena kultura/umjetnost

Glazbena kultura/umjetnost

Glazbena kultura/umjetnost

hrvatski

Vrednovanje je proces koji se temelji na prikupljanju i analizi podataka o učeničkim postignućima i ostvarenju odgojno-obrazovnih ishoda. To je veoma složen, zahtjevan, osjetljiv i odgovoran dio posla. Kako se na temelju vrednovanja donose odluke koje su važne za učenika, ono zahtijeva profesionalni integritet i ozbiljan pristup učitelja. Učitelj na osnovu odgojno-obrazovnih ishoda kreira aktivnosti koje trebaju biti osmišljene tako da osiguraju valjano vrednovanje. Vrednovanje se vrši kontinuirano tijekom odgojno-obrazovnog procesa kako bi učenici imali priliku pokazati napredak u učenju i razvoju. Vrednovanje treba rezultirati jasnim, točnim i pravovremenim povratnim informacijama koje bi učenicima pomoglo u daljnjem radu. Vrednovanje treba imati motivacijsku ulogu u cijelom procesu.

ELEMENTI VREDNOVANJA

  • Slušanje glazbe
  • Teorijska znanja
  • Praktična primjena

Slušanje glazbe
Prepoznaje i imenuje skladatelja, naziv skladbe, vrstu glazbe, glazbeno stilsko razdoblje.
Prepoznaje sastavnica glazbenog djela: tempo, dinamiku, ritam, glazbeni slog, tonsku
građu, izvođače.
Prepoznaje tradicijsku glazbu užeg i šireg zavičajnog područja.
Razlikuje duhovnu i svjetovnu glazbu različitih stilskih razdoblja.
Usvaja vrijednosne mjere za procjenu valjanosti glazbe.

Teorijska znanja
Odnosi se na: poznavanje notnog pisma, agogičkih oznaka, glazbala, ritamskih figura, sastavnica glazbenog djela, vrsta glazbe, glazbene značajke pojedinih stilskih razdoblja, razvoj glazbene umjetnosti kroz stilska razdoblja i utjecaj društvenih okruženja na razvoj glazbe.

Praktična primjena
Kreativno izražavanje doživljaja glazbe pjevanjem, crtežom, koreografijom plesa kao i korištenje glazbenih instrumenata improvizirajući kratke melodije s usvojenim ritmovima.
Izvođenje glazbe kroz školske priredbe, zbor, ansambl i posjet koncertima.
Tehnologijske vještine izražene kroz prezentacije.

Elementi vrednovanja određuju se prema godini učenja, odnosno prema odgojno-obrazovnom razdoblju. U svakom odgojno-obrazovnom razdoblju određuju se dva elementa ocjenjivanja, uz mogućnost uvođenja i trećeg elementa. Treći element ocjenjivanja treba biti usklađen s nastavnim sadržajima određenog razreda. U osnovnoj školi u izučavanju predmeta Glazbena kultura dva obvezna elementa su Slušanje glazbe i Praktična primjena, dok u Glazbenoj umjetnosti (srednja škola) obvezni elementi su Slušanje glazbe i Teorijska znanja.

Vrednovanje usvojenosti odgojno-obrazovnih ishoda temeljimo na sljedećim pristupima:

  • vrednovanje za učenje
  • vrednovanje kao učenje
  • vrednovanje naučenog.

VREDNOVANJE ZA UČENJE
Vrednovanje za učenje odvija se tijekom učenja i podučavanja. Ovaj oblik vrednovanja ima ulogu prikupljanja informacija o procesu učenja, razmjene iskustava, stečenih znanja i vještina u odnosu na postavljena očekivanja. Primjenom različitih metoda vrednovanja za učenje učenicima se pruža mogućnost da tijekom procesa učenja uvide kako unaprijediti svoje učenje za ostvarenje ciljeva učenja, te da postanu svjesni koliko učinkovito uče i kako trebaju učiti. Također, primjenom različitih metoda vrednovanja za učenje, učenici imaju bolja postignuća jer primaju kontinuirane povratne informacije koliko napreduju i koliko učinkovito uče, razvijaju motivaciju za učenje i samopouzdanje. Učiteljima vrednovanje za učenje pomaže u prikupljanju informacija o početnim znanjima i iskustvima učenika, nedostatcima koje učenici imaju tijekom procesa učenja, o razinama usvojenosti znanja i vještina, stilovima učenja učenika, njihovim uvjerenjima i motivaciji za učenje. U procesu vrednovanja za učenje najčešće se primjenjuju metode kao što su zabilješke, učeničke mape, opažanja učenika tijekom individualnoga rada ili rada u skupinama, rasprave u skupinama i dr. Njihovom primjenom učenik dobiva informacije o tome gdje se nalazi na svom putu prema ostvarenosti ishoda u odnosu na postavljene ciljeve i kako unaprijediti svoje učenje. Vrednovanje za učenje ne rezultira ocjenom, već razmjenom informacija o učenju i rezultatima učenja. Nastavnik daje učenicima kvalitativnu povratnu informaciju o procesu učenja, te koliko su učinkovite njihove strategije učenja i kako bi ih mogli unaprijediti za učinkovito i potpuno ostvarenje ishoda.

VREDNOVANJE KAO UČENJE
Vrednovanje kao učenje temelji se na ideji da učenici vrednovanjem uče, što podrazumijeva aktivno uključivanje učenika u proces vrednovanja uz podršku nastavnika kako bi se maksimalno poticao razvoj učenikova samostalnog pristupa učenju. Vrednovanje kao učenje odnosi se na samoanalizu i samovrednovanje uspješnosti postavljanja ciljeva učenja. Pri tome je posebno važno da učenici budu potpuno uključeni u proces donošenja odluka o daljnjim koracima o učenju nakon vrednovanja. Nastavnik pomaže učeniku razumjeti kriterije za samovrednovanje, vodi proces samorefleksije i pomaže pri donošenju odluka kako unaprijediti učenje. 

Pored samovrednovanja učenik je aktivno uključen u vrednovanje učenja i postignuća svojih vršnjaka, pomaže im u promatranju i nadgledanju procesa učenja svojom povratnom informacijom, pri čemu bi učenike trebalo poticati na pozitivne aspekte tuđega rada, a onda i na načine za poboljšanje istoga. Uz podršku nastavnika učenici će razvijati sposobnost vrednovanja slušanja glazbenih djela, originalnosti izvedbi te prihvaćanja djela od strane publike.

VREDNOVANJE NAUČENOG

Vrednovanje naučenoga jest sumativno vrednovanje kojemu je svrha procjena ostvarenosti ishoda nakon određenoga razdoblja učenja i podučavanja. Njime se sažimaju informacije o tome što učenik zna kako bi se dokumentiralo i izvijestilo o njegovim postignućima i napredovanju. Provodi se periodično, nakon obrađene nastavne cjeline, odnosno obrazovnog razdoblja. U tu se svrhu vrednovanja naučenoga u pravilu koriste ocjene. Vrednovanje naučenoga daje informaciju o postignućima u određenim točkama odgojno-obrazovnoga procesa i govori o ostvarenju ishoda. Izvješćivanje o postignutim rezultatima služi učenicima, roditeljima i nastavnicima u praćenju napredovanja učenika, planiranju učenja i daljnjega odgojno-obrazovnog puta, te za utvrđivanje je li učenik zadovoljio uvjete za prijelaz u viši razred. Unutarnje vrednovanje ostvarenosti ishoda osmišljava, planira i provodi nastavnik koji se vodi svrhom vrednovanja i odgojno-obrazovnim ishodima kurikula. Kako bi se to postiglo, učitelj treba planirati vrednovanje u trenutku dok planira i podučavanje. U izboru metoda vrednovanja učitelj treba voditi računa, ne samo o tome koje su metode primjerene i praktične za ispitivanje ostvarenosti određenih ishoda, već i o tome koliko su primjerene dobi i potrebama učenika.

S obzirom na svrhu primjenjuje se:

Dijagnostičko vrednovanje koje se provodi kako bi se utvrdila kvaliteta i razina učeničkog predznanja i vještina prije početka podučavanja, bilo neke nastavne cjeline ili same nastavne jedinice. Ovaj oblik vrednovanja je veoma koristan kako bi učenici procijenili je li i u kojoj mjeri razumiju određene pojmove i kako bi nastavnici imali informaciju s kojim znanjima i vještinama učenik raspolaže. Na temelju prikupljenih informacija učitelj prilagođava i planira nastavni proces.
Formativno vrednovanje je neprestano praćenje dinamike i kvalitete učeničkog napredovanja tijekom cijele školske godine. Formativnim vrednovanjem učenik prima informacije koje mu omogućuju prepoznavanje slabosti u načinu učenja, a učitelj spoznaje načine pomoću kojih učenik postiže najbolje rezultate, otkriva njegove darovitosti a i slabosti koje treba otkloniti. Na temelju dobivenih informacija učitelj vodi učenika prema željenim postignućima.
Sumativno vrednovanje se prikazuje ocjenom koja je odraz učenikova znanja i iskazanih vještina. Učenik ocjenu može dobiti kao procjenu znanja pisanom ili usmenom provjerom, ali i za pisanje eseja, sudjelovanje u kreiranju kulturnog javnog života škole ili svoje lokalne zajednice.

Metode i pokazatelji kvalitete vrednovanja
Učitelj je osoba koja osmišljava, planira i provodi vrednovanje učenika, vodeći računa o ciljevima definiranim predmetnim kurikulom. Praćenje i vrednovanje učenika dio je svakog nastavnog sata, a za uspješne rezultate važno je da bude što prirodnije i sa što manje stresa. Metode vrednovanja mogu biti različite, ali ih treba uskladiti s definiranim ishodima i ciljevima predmetnog kurikula, te s dobi i potrebama učenika. Učenici se razlikuju prema svojim glazbenim sposobnostima, pa i metode vrednovanja trebaju biti raznolike, kako bi učitelju pružile dovoljno informacija za kvalitetnu procjenu učeničkih postignuća. Pri vrednovanju učenika može se uzeti u obzir i njihova zainteresiranost za glazbu, angažman i organizaciju različitih glazbenih sadržaja.

Metode vrednovanja:
a) Pisane provjere znanja i vještina (putem različitih pisanih testova, provjerava se poznavanje činjenica iz povijesti glazbe).
b) Usmene provjere (kojima se, izuzev znanja, mogu provjeriti  sposobnosti povezivanja različitih informacija.)
c) Procjena slušnog poznavanja glazbene literature (provjera poznavanja i uočavanja različitih sastavnica glazbe, kao i poznavanja stilova).
d) Ocjena izvođačkih sposobnosti i kreativnog razmišljanja (poticanje učenika na sudjelovanje u glazbenim aktivnostima, kao i na praćenje glazbenog života u njihovoj sredini).
e) Procjena učeničkih radova (analiza seminarskih radova, prezentacija, plakata, raznih projektnih aktivnosti).

Zaključivanje ocjena
Na kraju svake nastavne godine donosi se zaključna ocjena koja pokazuje ostvarenost odgojno-obrazovnih ciljeva u toj nastavnoj godini. Zaključna ocjena se izriče brojkom i riječju: nedovoljan (1), dovoljan (2), dobar (3), vrlo dobar (4) i odličan (5). Izuzetak su niži razredi osnovne škole gdje se u odgojno-obrazovnom procesu vrednovanje izražava opisnom ocjenom u skladu s Pravilnikom o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika koji definira svaka Županija zasebno