Fizika - Učenje i podučavanje

Fizika

Fizika - Učenje i podučavanje

hrvatski

Značaj predmeta Fizike u obrazovanju

Fizika je fundamentalna prirodna znanost koja nam pomaže razumjeti kako svijet oko nas funkcionira. Fizika se prepoznaje u svim pojavama, stoga je jako bitno da učenici shvate koliko je fizika važna u životu ljudi. Bavi se proučavanjem najosnovnijih uzročno-posljedičnih veza te nam pomaže uočiti vezu između mnogih, naizgled nepovezivih fenomena. Fizika podučava učenike razumjeti temeljne prirodne zakone i na koji način funkcionira znanost; podučava ga formalnom razmišljanju i načinu znanstvenog zaključivanja što je od velike odgojne važnosti jer formulira, nadograđuje i razvija psihičke, fizičke i moralne osobine pojedinca.

Fizika kao predmet je izrazito usmjerena k razvijanju i izražavanju kreativnosti, kvantitativnih i analitičkih vještina nužnih za analiziranje podataka i rješavanje problema u znanosti, tehnici, medicini, ali i u ekonomiji, financijama i mnogim drugim društvenim područjima. Kao znanost, fizika je baza mnogobrojnih modernih postignuća, kako u svijetu tehnologije i znanosti, tako i u medicini.

U nastavi Fizike potrebno je pomoću primjera iz svakodnevnog života pokazati razvoj ideja tijekom povijesti te naglasiti odnos teorijskih i eksperimentalnih podataka za razvoj fizičkih ideja kroz povijest. To je bitno zbog utjecaja znanosti na razvoj društva, povezanosti fizike s razvojem drugih znanosti i tehnike. U povijesti je veliki broj fizičara dao svoj doprinos razvoju ne samo fizike, nego i drugih grana znanosti i tehnologije.

Modeli učenja i poučavanja u nastavnom predmetu Fizika

Učenje i poučavanje najbolje se može opisati konstruktivističkim modelom prema kojem učenik znanje gradi (konstruira) od već postojećeg znanja. Potrebno je osigurati i održavati visok stupanj učenikove intelektualne aktivnosti tijekom nastave kako bi se potaknuo proces učenja. Također je potrebno poznavati i uzeti u obzir učenikove postojeće ideje i znanja jer će oni izravno utjecati na kvalitetu i točnost njegovih mentalnih modela koji će se formirati u tom procesu.
Od početka školovanja učenici se susreću s brojnim fizikalnim konceptima, a s učenjem Fizike kao predmeta počinju u osmom razredu osnovne škole. Svoje znanje će graditi postupno, uz pomoć ranije naučenog i novih informacija. Može postojati intuitivno znanje, suprotno od onoga što on treba usvojiti pa će zato poučavanje zahtijevati izmjenu postojećih ideja. Upravo su miskoncepcije često čvrsta uvjerenja kojim se nastavnik treba suprotstaviti znanstvenom istinom i izvođenjem pokusa. U nastavi Fizike izrazito su važne metode promatranja i eksperimentiranja koje se dopunjuju metodama matematičkog izražavanja.

Nastavne metode u učenju i poučavanju nastavnoga predmeta Fizika

Postignuća učenika iskazana kroz odgojno-obrazovne ishode bit će dobra ako učenici aktivno sudjeluju u nastavi i ako su motivirani. Učenici će razviti potrebno razumijevanje, zaključivanje i sposobnosti primjenjivanja znanja i vještina.
Važno je koristiti metode i načine poučavanja usmjerene na učenika koji će potaknuti aktivno učenje. Za aktivno učenje koristiti metode koje potiču interakciju između učenika i učitelja te učenika međusobno. Međudjelovanje potiče razmišljanje, zaključivanje i predlaganje ideja, što dovodi do novih spoznaja i do razvoja učeničkih sposobnosti. Tražiti od učenika jasno i potpuno izražavanje koje je bitno za razvoj mišljenja. Postavljati pitanja koja učenika navode i potiču na razmišljanje i zaključivanje. Interaktivne nastavne metode su brojne, a uključuju usmjerenu raspravu, kooperativno rješavanje zadataka u malim skupinama, izvođenje eksperimenata, prikupljanje odgovora cijelog razreda na konceptualna pitanja pomoću elektroničkog sustava za odgovore ili kartica i sl. Interaktivne nastavne metode omogućuju učenicima da dobiju povratnu informaciju o svojem učenju tijekom nastave, a učitelju daju dobar uvid u postignuća učenika, kao i u poteškoće s kojima se tijekom učenja suočavaju te smanjuju potrebu za klasičnim usmenim ispitivanjem. Učenje će biti najučinkovitije ako se isti koncepti susreću u različitim kontekstima, ako se na njih vraća u više navrata na različitim razinama složenosti (tzv. spiralno učenje) te ako se iskazuju kroz više različitih reprezentacija (npr. grafički, jednadžbom, riječima). Izrazito je važno, gdje god je moguće, fizičke pojave povezati sa stvarnim situacijama i učenikovim iskustvima jer to podiže motivaciju za učenje i povećava relevantnost sadržaja za učenika.
Uloga nastavnika je da učenika vodi i usmjerava, tako da učenik, kada je to moguće, sam dođe do određenih zaključaka. Neke od metoda koje su pogodne za takav rad su usmena rasprava, rad u parovima, rad u manjim grupama, izvođenje eksperimenata, međusobno poučavanje učenika.

Metode kojima se služimo u nastavi Fizike su verbalne, vizualne i praktične.
Verbalne metode su:

  • metoda usmenog izlaganja – kojom se nastavnik služi pri obradi novog gradiva, kada učenik nema dovoljno predodžbi ili predznanja za novi nastavni sadržaj
  • metoda objašnjavanja – upoznavanje s pojmovima, isticanje konkretnih primjera iz života, raščlanjivanje pojmova i dr.
  • metoda razgovora – potiče aktivnost učenika u stjecanju novog znanja ili primjeni stečenog.

Vizualne metode su:

  • metoda crtanja – kojom se služimo za grafičko predočavanje, slikovni prikaz i sl.
  • metoda prezentacijskog izlaganja – kojom se služe i nastavnici i učenici za izlaganje nastavnog gradiva, prikaze ilustracija kojima se olakšava razumijevanje sadržaja te povezivanje pojmova i pojava

Praktične metode (eksperiment) – metoda koja bi trebala biti najzastupljenija u nastavi Fizike. Ovom metodom aktivnog učenja učenici aktiviraju sva svoja osjetila: vid, sluh, miris, okus i opip.

Zainteresiranost učenika za fiziku (poticati i održavati interes za fiziku)

Učenicima je moguće povremeno dati otvorene projekte koje mogu samostalno realizirati izvan redovne nastave - kod kuće ili u sklopu dodatne nastave. Takvi samostalni radovi mogu biti izrazito poticajni za učenike te razviti njihove sposobnosti i znanja, njihovu znatiželju i sklonost fizici. Poticati izvrsnost kod učenika te rad s darovitim učenicima i njihovo uključivanje u razna natjecanja i projekte. U tom je smislu važna suradnja škola i istraživačkih ustanova (ako je moguće) kako bi se darovitim i zainteresiranim učenicima dala prilika za istraživački rad. Učenje i poučavanje nastavnoga predmeta Fizika, koje ima naglašen istraživački aspekt, može znatno potaknuti interes učenika za prirodne i tehničke znanosti, a posebno za fiziku.

Značaj eksperimenta u učenju i poučavanju nastavnoga predmeta Fizika

Eksperiment je krucijalan dio nastave Fizike iz više razloga: omogućuje učenicima stjecanje direktnog iskustva o fizikalnim pojavama; čini nastavu zanimljivom i zabavnom; olakšava razumijevanje i zaključivanje.
Pomoću eksperimenta učenici u nastavi dobivaju ili potvrdu ili negaciju svojih pretpostavki i sudova te im se pokazuje kako u prirodi vlada uzročno-posljedična povezanost i zakonitost. 
Ukoliko pokus izvode samostalno, uz nadzor nastavnika, učenici razvijaju svoja osjetila, opreznost, smisao za rad, organizaciju, timski rad s kolegama, strpljivost i moć opažanja. Uspjeh eksperimenta  je njihov osobni uspjeh što povećava motivaciju za učenjem i aktivnijim sudjelovanjem u nastavi.

Znanstvene metode u nastavi Fizike

Cilj nastave Fizike je razvoj sposobnosti znanstvenog razmišljanja i zaključivanja, te upoznavanje učenika s načinom stjecanja novih znanja u području prirodnih znanosti. Zato bi učenici trebali učiti o znanstvenim metodama, a ne samo o znanstvenim rezultatima. Važno je da nastava bude istraživački usmjerena.
Da bi ostvarili istraživačku usmjerenost nastava se treba provesti kroz niz strukturiranih, vođenih i usmjerenih učeničkih istraživanja. Istraživanje se najčešće izvodi pokusom. 

Zadatci u nastavi Fizike

Rješavanje zadataka je kompleksna vještina koja od učenika zahtjeva razne sposobnosti.
Radi što uspješnijeg rješavanja zadataka trebalo bi osposobiti učenike da prepoznaju problem (označe poznate veličine, uoče što se traži), prepoznaju odgovarajući fizikalni model i daju matematički opis (pisanje formule), provedu rješavanje, evaluiraju rezultat (provjere mjernu jedinicu, procijene realnost i smislenost rezultata). 
Zadatci se trebaju razlikovati prema stupnju složenosti, od jednostavnijih ka složenijima. Povremeno koristiti zadatke u kojima nije izrazito navedeno koja se fizikalna veličina traži ili dati više podataka nego li je potrebno.
Prije numeričkih zadataka poželjno je imati i konceptualne zadatke, koji ne uključuju primjenu matematičkih operacija već razumijevanje fizikalnih koncepata.

Učenici s posebnim odgojnim-obrazovnim potrebama (učenici s teškoćama i daroviti učenici)

„Djetetom i učenikom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u hrvatskom se odgojno-obrazovnom sustavu smatra svako dijete koje ima teškoće u učenju, znatno veće od svojih vršnjaka, zbog čega je tom djetetu i učeniku potrebna posebna odgojno-obrazovanja podrška. Jednako tako djetetom i učenikom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama smatra se svako darovito dijete koje trajno postiže natprosječne rezultate uvjetovane visokim stupnjem razvijenosti pojedinih sposobnosti, osobnom motivacijom i izvanjskim poticanjem u jednome ili više područja te je takvom djetetu i učeniku, zbog toga, potrebna posebna odgojno-obrazovna podrška.“
Za učenike s teškoćama potrebno je organizirati profesionalnu podršku (stručni suradnici), programsku podršku (individualni nastavni plan i program, dopunska nastava) i materijalnu podršku (prilagodba učionica, nastavnih materijala).

Za darovite učenike organizira se dodatni rad prema sklonostima, sposobnostima i interesima i treba se pratiti njihov napredak.

Obvezni materijalno-tehnički uvjeti za izvođenje nastave Fizike

Nastava fizike nije funkcionalna bez eksperimenata. Za njezino izvođenje nužni su kabineti za fiziku.

Međupredmetna tema: Poduzetnost - Učenje i podučavanje

Međupredmetna tema: Poduzetnost

Međupredmetna tema: Poduzetnost - Učenje i podučavanje

hrvatski

Kako bi se poduzetnička ključna kompetencija integrirala u školsko učenje, zadatak učitelja/nastavnika je stvoriti poticajno okruženje za podučavanje i učenje koje će biti motivirajuće za svakog pojedinog učenika. Razvoj poduzetničke ključne kompetencije zahtjeva individualizirani pristup svakom učeniku kako bi  postigao svoj puni potencijal s obzirom na osobine ličnosti te iskustva i navike s kojima dolazi.

Škola u potpunosti treba biti otvorena za suradnju. Pri tome govorimo o suradnji u školi i suradnji s društvenom zajednicom. Svi djelatnici škole, bez obzira jesu li u neposrednom odgojno-obrazovnom radu s učenicima ili ne, trebaju surađivati u smislu ostvarivanja zajedničkog cilja i vizije, razmjene informacija i podrške kako bi se Poduzetnost kao međupredmetna tema integrirala u školsko učenje. Isto tako, škola se treba u potpunosti otvoriti za suradnju s vanjskim partnerima pri čemu se ne smije ograničiti samo na jednu populaciju (poslovni subjekti, nevladin sektor, školska populacija i slično), već treba surađivati s pripadnicima svih slojeva, generacija, djelatnosti i uloga u društvu. Učenik je, pri tome, aktivno uključen, bilo da radi individualno, u timu ili na aktivnostima na razini razrednog projekta. Prednost takvog učenja je trenutačna primjena onoga što je naučeno, učenje praktičnih vještina funkcionalnih u osobnom i poslovnom životu.

Uloga učitelja/nastavnika bitno se mijenja. Učitelji/nastavnici postaju moderatori odgojno-obrazovnog procesa. U dosadašnjem, tradicionalnom načinu podučavanja i učenja  glavna odrednica je bila učiteljevo/nastavnikovo izlaganje primjenom verbalnih metoda, kao i dominantan status koji učenicima pruža gotovo sve informacije uz visok stupanj vođenja učeničkog spoznajnog procesa i njihovu nedovoljnu aktivnost. Takav način podučavanja i učenja treba zamijeniti na način da umjesto učiteljeva/nastavnikova izlaganja prevladava otkrivanje učenika, umjesto učiteljeva/nastavnikova podučavanja prevladava samostalno učenje učenika, umjesto izlaganja problema – samostalno (ili grupno) rješavanje problema, umjesto istomišljenja – divergentno, stvaralačko mišljenje itd. Nove spoznaje treba temeljiti na postojećim znanjima i iskustvima te zahtijevati primjenu. Učenje je nužno povezati sa stvarnim životom i pokazati primjenu razvijenih kompetencija u školskom učenju na konkretnim primjerima i svakodnevnim životnim situacijama.

Kako bi se postigla aktivna uloga i osobna odgovornost učenika potrebno je tradicionalne metode učenja i podučavanja koje se vežu uz razred i udžbeničko gradivo zamijeniti aktivnim i suvremenim metodama usmjerenim na primjenu. Ishode je moguće realizirati individualnim i timskim radom učenika gdje se posebna prednost daje suradničkom učenju. U suradničkom učenju učenici grupirani u skupine dolaze s različitim razinama znanja i sposobnostima i uče zajedno. Uspjeh cjelokupne grupe ovisi od uspjeha svakog pojedinog učenika, a uspjeh jednog učenika unutar grupe pomaže drugom učeniku da bude uspješniji. Pri tome učenici preuzimaju odgovornost za vlastito učenje. Suradničko učenje je moguće ostvariti primjenom aktivnih metoda kao što su: projektni rad, istraživanje, rasprava, oluja mozgova, obrnuta oluja mozgova, metoda velikog sna, simulacija, Gordonova metoda, metoda zapisivanja misli, metoda slučajne veze, metoda kontrolnih listi, učenje putem rješavanja problema, rad na tekstu, ilustraciji ili problemskoj situaciji, anketa, centri učenja i slično.

Vrijeme za realizaciju ishoda nije ograničeno niti definirano. Na slobodnoj procjeni učitelja/nastavnika, te se na njegovoj fleksibilnosti i kreativnosti temelji odluka kada će  realizirati ishod i koliko vremena će mu biti potrebno za realizaciju, kao i uz koje predmetne ishode će povezivati ishod ove međupredmetne teme i hoće li vezati s ishodima iz različitih predmeta. Naglasak je na mjestu realizacije ishoda. Učionica služi kao svojevrsni središnji centar učenja i podučavanja u smislu da se tu organizira rad učenika, vrše dogovori, daju upute, te kompletiraju prikupljeni podaci, informacije, radni zadaci i slično, o njima se raspravlja i razmjenjuje mišljenje. Rad učenika je usmjeren na okruženje (školsko i društveno okruženje) i suradnju s različitim partnerima. Realizacija ishoda zahtjeva terenski rad, posjete, intervju, istraživanje, te je veoma bitno poticati korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Na taj način se osigurava postizanje vještina pronalaženja različitih informacija iz različitih izvora informiranja, približavanje svakodnevnoj praksi i primjena kako u svakodnevnom, tako i u poslovnom životu.

Za realizaciju ishoda ove međupredmetne teme potrebno je planirati materijalne i druge resurse (potrošni materijal, prijevoz, prostor i slično). Poduzetnost, u jednom djelu, podrazumijeva planiranje, ekonomično i učinkovito korištenje i upravljanje resursima, stoga učenicima trebamo prepustiti predlaganje rješenja u smislu koji su nam resursi potrebni i kako ih pribaviti  pa i samo pribavljanje resursa.

 

Biologija

Biologija

Biologija

hrvatski

Kurikulum nastavnoga predmeta Biologija nije podijeljen na cjeline koje uključuju definirane sadržaje i teme, nego je usmjeren na aktivnu ulogu nastavnika u kreiranju sadržaja i definiranje odgojno obrazovnih ishoda. Prilikom procesa planiranja učenja i poučavanja  treba uzeti u obzir različite uvjete rada u neposrednom okruženju i uvažavati specifične potrebe učenika.

Učenje i poučavanje nastavnoga predmeta Biologija u gimnaziji polazi od pretpostavke da su učenici u središtu procesa, a optimalno okruženje potiče na učenje s ciljem ostvarenja što boljih rezultata. Prilikom planiranja učenja i poučavanja, nastavnik treba imati u vidu sposobnosti, interes i razine znanja učenika.

Osnovne smjernice koje bi trebalo koristiti tijekom učenja i poučavanja su: iskustveno učenje, značenje i uloga nastavnika, pravilno korištenje metoda i nastavnih sredstava, mjesto gdje se izvodi nastava.

Prilikom učenja i poučavanja trebali bi se koristiti osnovnim načelima:

  1. individualni pristup učeniku koji podrazumijeva sudjelovanje svakog učenika u ostvarenju odgojno-obrazovnih ishoda
  2. aktivna uloga učenika koja se ogleda u različitim aktivnostima koje su usmjerene ka osamostaljivanju, razvoju vještina i komunikacija; primjenom metoda aktivnog učenja osigurava se stjecanje znanja kroz rješavanje različitih problemskih zadataka koji uključuju samostalno istraživanje, promatranje, bilježenje opažanja i zaključivanje temeljem opaženog, jer se na taj način povećava intelektualni angažman učenika kao i vjerojatnost primjene naučenog u različitim životnim situacijama 
  3. znanja i vještine naučenog mogu se iskoristiti za osobnu i dobrobit drugih, što može doprinijeti kvaliteti svakodnevnog života 
  4. poticanje na razmišljanje omogućava rješavanje postavljenih zadataka, razvijanje kritičkog mišljenja, kreativnosti i inovativnosti
  5. suradničko učenje omogućava stvaranje osobnih i socijalnih veza, te potiče suradnju s drugim učenicima, roditeljima i lokalnom zajednicom 
  6. motivacija je bitan segment poučavanja, jer potiče znatiželju, kreativnost, želju za postizanjem znanja i uspjeha.

Geografija - učenje i poučavanje

Geografija

Geografija - učenje i poučavanje

hrvatski

       Geografija je mosna znanost i, kao takva, pogodna je za razvoj transdisciplinarnog učenja. Učenicima se postavljaju visoka očekivanja koja su prilagođena njihovoj dobi. Oni pristupaju rješavanju problema koristeći stečena znanja na praktičan način, najbolje istraživačkim radom ili terenskom nastavom. Zato je terenska nastava neophodna u nastavi geografije i u osnovnoj i u srednjoj školi. Istraživačkim radom učenik razvija kognitivne sposobnosti koje će mu pomoći u cjeloživotnom učenju kako bi bio aktivan sudionik u životu lokalne, nacionalne i, napose, globalne zajednice.

 

Cilj učenja i poučavanja Geografije je pomoći učeniku u individualnom razvoju pripremajući ga zahtjevima suvremenog svijeta. Taj cilj se u kurikulu nastavnog predmeta Geografije ostvaruje kroz geografske oblasti (koncepte) i unutar njih definiranih odgojno-obrazovnih ishoda. Sadržaj nastavnog predmeta Geografija treba omogućiti učeniku razumjeti svijet u kojem živi a koji je odraz djelovanja prirodnih i društvenih elemenata, te zasnovan na znanstvenim temeljima i načelima održivog razvoja. U procesu učenja i poučavanja Geografije razvijaju se geografske kompetencije, što se odvija postupno kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, a to potvrđuju sve složeniji odgojno-obrazovni ishodi definirani u pojedinim oblastima. Učenjem i poučavanjem učenik, pored geografskih, razvija i metodičke, komunikacijske i socijalne kompetencije. Na raspolaganju im trebaju biti  različiti izvori znanja, kao i tehnika i tehnologija koju će svrhovito odabirati i prikladno se njima koristiti. Za višu razinu ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda, poželjno je aktivnom učenju dodati načelo slobodnog izbora strategije učenja, organizacijskih oblika rada i sl., a što bi moglo dovesti do veće motivacije učenika. Takvim pristupom poučavanje nije ograničeno samo na ono što učenik treba naučiti, nego uključuje proces učenja, tj. poučava učenika kako treba učiti. U tom kontekstu, ranije glagole: slušati, pamtiti, ponoviti treba zamijeniti drugima: istražiti, promisliti, stvoriti nešto novo.

Efikasna metoda poučavanja u nastavi geografije je i problemska nastava putem koje se geografski sadržaji usvajaju kroz aktualna geografska pitanja do čijih odgovora učenik dolazi razgovorom, diskusijom ili istraživanjem. Takva pitanja su često povezana sa svakodnevnim životom, što će samo učenje učiniti zanimljivijim i korisnijim. Istraživačkim radom potiče se aktivnost i suradnja učenika, razvija se kritičko i kreativno razmišljanje, učenika se uči rješavati probleme i donositi odluke, učenik sagledava probleme iz različitih perspektiva.

Kroz interaktivno učenje povećava se motivacija i kreativnost učenika, učenici postaju kritičniji i samostalniji u izvršavanju svojih obveza. Zato je interaktivno učenje imperativ u nastavi Geografije.

 

U suvremenoj nastavi Geografije, nastavnik dobiva ulogu medijatora i voditelja procesa učenja te mentora i suradnika, za razliku od ranije tradicionalne uloge prenositelja znanja. On je posrednik u procesu učenja. Takva uloga nastavnika zahtijeva veću kreativnost u planiranju poučavanja prilikom vođenja učenika tijekom procesa učenja, a sve s ciljem ostvarivanja visoke razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda.

Odnos nastavnika i učenika treba uvijek biti suradnički i fleksibilan, moraju biti jasno određena pravila rada, ponašanja i međusobnog uvažavanja. Pri tome, nastavnik treba učenicima pružiti intelektualnu i emocionalnu potporu. Nastavnik ima važnu ulogu i u praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika. On treba pružiti potpunu i pravodobnu informaciju o svakom napretku učenika kako bi se učenik i dalje usmjeravao u tom procesu ali i kao poticaj i ohrabrenje kako bi se povećalo samopoštovanje i uspješnost što je vrlo važan preduvjet individualnog napretka. Cilj je potaknuti svakog učenika na odgovornost za vlastiti rast. Upravo je individualizacija poučavanja vrlo važna kako bi se ostvario potencijal svakoga učenika. Jasno je da svi učenici ne mogu jednakim tempom svladati odgojno-obrazovne ishode, jer nemaju jednake mogućnosti, sposobnosti, interese i razine predznanja (učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama – učenici s teškoćama i daroviti učenici). Zato nastavnik prilikom planiranja nastave mora uzeti u obzir sve navedeno. Poučavanje Geografije treba omogućiti suradničko učenje koje se odvija u paru ili u skupinama. Na taj način učenici razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, kao i emocionalnu inteligenciju te im se pruža mogućnost promatranja situacije iz tuđega gledišta. Broj učenika u skupni treba prilagoditi složenosti zadatka. Učenike s teškoćama treba uključivati u skupine na način da unutar skupine imaju razumijevanje i podršku i dodijeliti im one zadatke kojima mogu doprinijeti radu skupine. Usklađivanjem učeničkih potreba i mogućnosti s različitim načinima učenja, poboljšat će se sposobnost učenika za učenjem, komunikacijom, suradnjom, kritičkim razmišljanjem, analizom i rješavanjem geografskih problema.

Nastavnik treba poučiti učenika kako ispravno usvojiti i razumjeti geografske pojmove, kako razviti kauzalni način razmišljanja, koristiti geografsku terminologiju jer je sve to dio geografske pismenosti koja je neophodna u svakodnevnom životu.

Prilikom samostalnog istraživačkog rada, važno je da nastavnik učenike pouči koracima geografskog istraživanja, što će im pomoći shvatiti, objasniti, analizirati i riješiti problem. Time će se izbjeći reprodukcija informacija a učenik će u konačnici moći primijeniti svoja znanja u različitim životnim situacijama.

 

Za poučavanje nastave Geografije potrebno je osigurati okružje koje će učeniku biti sigurno, poticajno, ugodno i opušteno. Potrebno je pokazati brigu i interes za učenje učenika, poticati ga na iznošenje vlastitog mišljenja, osigurati uvjete za samostalno učenje. Učionica za Geografiju trebala bi biti opremljena svim potrebnim nastavnim pomagalima čije korištenje doprinosi ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda.

Obzirom da je objekt istraživanja Geografije prostor, upravo je on idealno okružje za učenje i poučavanje i zato je nastavu Geografije potrebno, po mogućnosti, održavati i izvan učionice, tj. na terenu. Geografski terenski rad je važan u geografskom poučavanju, jer on omogućava učeniku primjenu znanja u stvarnom životu, čini nastavu Geografije zanimljivom i stvarnom, te pokazuje njenu sveobuhvatnost. Učeći na terenu, učenik povezuje teorijska znanja s vlastitim iskustvom, te se time povećava njegov interes i razvija sposobnost uočavanja uzročno-posljedičnih veza i odnosa koji se u njemu događaju. Vrijednost terenskog rada je i u tome što omogućava međupredmetno povezivanje što učenicima pomaže u boljem razumijevanju  prostorne stvarnosti.

Učenju i poučavanju Geografije služi i školska knjižnica, ukoliko je dobro opremljena. Ona omogućava samostalno učenje i istraživanje, obzirom da učenici imaju pristup stručnoj literaturi, časopisima, različitim digitalnim izvorima i td. Upravo je služenje različitim izvorima znanja važan preduvjet stjecanja vještina kod pisanja samostalnih istraživačkih radova a to je vrlo važno za cjeloživotno učenje.

Za učenje i poučavanje Geografije mogu i trebaju, po mogućnosti, poslužiti i baštinske ustanove, kao što su različiti muzeji, te lokaliteti prirodne i kulturne baštine. Takvi lokaliteti na poseban način koreliraju s ciljevima i ishodima učenja Geografije.

 

Ukoliko su prostori koji se odnose na geografske sadržaje prilično udaljeni od prostora života učenika, tada se koristi IKT koji omogućava vizualan doživljaj svih dijelova svijeta. Zato je jedan od ciljeva učenja i poučavanja Geografije osposobiti učenike za djelotvorno korištenje alata digitalne tehnologije. Ta kompetencija je neophodna učeniku za njegovu budućnost i zato valja njegovati svijest i sposobnost učenika za korištenje GIS-a. To uključuje vještinu tumačenja geografskih karata koja je važna životna vještina, neophodna u svakodnevnom životu (Google Earth, Google Maps). Njenim korištenjem je moguće riješiti mnoge probleme u stvarnom svijetu. Suvremena učionica Geografije trebala bi biti opremljena dovoljnim brojem računala povezanih na Internet i sa softverskim programima koji omogućuju implementaciju GIS-a.

 

Za učenje Geografije koriste se udžbenik, radna bilježnica, atlas i brojni analogni i digitalni materijali koji služe uspješnijem ostvarenju odgojno-obrazovnih ishoda. Potrebno je koristiti one materijale i izvore za koje smatramo da će dodatno motivirati učenike i poticati znatiželju kod njih. U nastavi Geografije je uvijek nužna vizualizacija geografskih sadržaja, a ona se ostvaruje korištenjem različitih vrsta geografskih karata, atlasa, modela, slikovnih materijala i raznih sadržaja u elektroničkom obliku. Tijekom nastavnog procesa, učenici mogu dio materijala samostalno pronalaziti i izrađivati. Posebno je važno E-učenje koje učenike osposobljava za korištenje računalne tehnologije kao preduvjeta za cjeloživotno učenje. Za interpretaciju i vizualizaciju prostornih pojava, procesa i promjena koristi se GIS.

 

Sadržaji Geografije se najprije uče i poučavaju u predmetu Priroda i društvo, a od 6. razreda osnovne škole do 4. razreda gimnazije Geografija je samostalan nastavni predmet. Određivanje vremena potrebnog za realizaciju određenog odgojno-obrazovnog ishoda je dio autonomije svakog nastavnika i ovisi o potencijalu razrednog odjela kao cjeline te o interesima, sposobnostima i vještinama učenika za usvajanjem propisanih znanja i razvijanjem vještina za pojedini razred, što treba biti vidljivo u godišnjem izvedbenom kurikulu koji samostalno izrađuje svaki nastavnik.

 

 

 

Etika - učenje i podučavanje

Etika

Etika - učenje i podučavanje

hrvatski

Učenje i poučavanje Etike u srednjoj školi usmjereno je na učenika kako bi se ostvarili ciljevi i ishodi nastavnoga predmeta. Time se želi postići usvajanje i ovladavanje temeljnim pojmovima i znanjima o povijesti i razvoju filozofsko-etičke misli, specifičnim pristupima problemima, teorijama, autorima i djelima. Naglasak je na razvijanju moralnih i etičkih kompetencija sagledavanjem širine etičkih znanstveno-teorijskih i praktičkih pristupa u rješavanju situacija s kojima se učenik suočava osobno i kao član zajednice i društva. U suvremenim koncepcijama učenja i poučavanja Etike neizostavno je razvijanje etičkog i bioetičkog senzibiliteta, brige za svoju dobrobit, dobrobit drugih ljudi, budućih generacija, drugih živih bića i okoliša osvještavanjem vlastite uloge u svijetu, društvu i lokalnoj zajednici.

U skladu s četiri domene (Mitovi, religije i društvo, Antropologija, pravo i politika, Profesionalna etika, zanimanja i poslovanje i Čovjek suvremenog doba) metodičko-didaktičko polazište ovoga predmeta je povezivanje teorije i prakse na različitim razinama i na različite načine. Cijeli proces pripreme, organizacije, vođenja nastavnoga procesa temelji se na primjeni znanja i vještina, te sustavnoga oblikovanja vrijednosti tijekom školovanja. Time se neposredno utječe na razvoj učenika i njihovih etičkih stavova u svakodnevnom i budućem profesionalnom životu.

Učenicima treba omogućiti sustavno i eksplicitno učenje i poučavanje komunikacijskih strategija i strategija učenja. Unutar njih, a na temelju potreba i interesa učenika, nastavnik demonstrira i preporučuje konkretne metode učenja, npr.: suradničkom nastavom, postavljanjem otvorenih pitanja, organiziranjem moderirane nastave, provedbom debate formatom prilagođene trajanju nastavnog sata, izradom konceptualnih i kognitivnih mapa, vođenjem heurističkog razgovora, istraživanjem različitih problema i osmišljavanjem rješenja, provedbom projekata, izradom pisanih radova i sl.

Ovladavanje strategijama i metodama učenja ovisi o učenikovu odabiru i prihvaćanju s obzirom na osobine ličnosti, stilove učenja i predmetne zadatke. Važno je da nastavnik izravno poučava učenike strategijama i metodama učenja, modelira njihovu uspješnu upotrebu do postupnoga osamostaljivanja učenika u njihovoj primjeni.

Učenje i poučavanje se ostvaruje nizom aktivnosti i procesa kojima učenik aktivno stječe znanja i razvija vještine, uči istraživanjem i otkrivanjem te primjenjuje prije stečena znanja i iskustva i preuzima odgovornost za vlastito učenje.

Uloga nastavnika u učenju i podučavanju Etike je planiranje, organiziranje i provedba aktivnosti kojima će učenik steći znanja i vještine potrebne za uspješno ovladavanje nastavnim sadržajima. Nastavnik prihvaća i primjenjuje inovativne pristupe u teoriji i praksi nastave Etike i kontinuirano unaprjeđuje svoje kompetencije da bi se održala visoka profesionalna kvaliteta poučavanja u skladu sa zahtjevima suvremenoga društva. Metode i pristupe poučavanju osmišljava i primjenjuje kreativno i samostalno radi poticanja na učenje i razvoj, razlikuje ih i prilagođava kako bi odgovorio na potrebe učenika. Nastavnik bi prije svega trebao biti moderator aktivnosti koje se tijekom učenja i poučavanja provode, a suradnički odnos treba ostvariti na razini planiranja i organiziranja nastave. Tradicionalne nastavne pristupe potrebno je u što većoj mogućoj mjeri zamijeniti aktivnim nastavnim metodama.

Izvori za učenje i poučavanje Etike mogu se pronaći u brojnim materijalnim i nematerijalnim sadržajima. Osim udžbenika, od nastavnika se očekuje korištenje različitih znanstvenih i stručnih članaka, znanstveno analiziranih i didaktički obrađenih slučajeva iz prakse, stručne literature, novinskih članaka, video sadržaja, primjera iz književnosti i umjetnosti, filmova i sl. Dopuna učenju i poučavanju su također iskustva učenika i nastavnika, kao i iskustva drugih osoba, te se ona mogu promatrati kao motivacija za moralno i etičko promišljanje i djelovanje. Kao oblik učenja i poučavanja mogu se uzeti i gostujuća predavanja, posjete stručnoj tribini, organizacija okruglih stolova i sl. U odabiru materijala i izvora nastavnik se, uz vlastitu stručnost, može osloniti na interese i potrebe učenika.

Etika se može poučavati u učionici i u raznim oblicima terenske nastave. U učionici radni prostor bi trebalo organizirati u obliku dijaloškog kruga ili, ukoliko to zadatci zahtijevaju, u obliku više radnih skupina. Kako bi se učenje i poučavanje moglo odvijati na što je moguće višoj razini, važna je dobra opremljenost učionica. U terenskoj nastavi moguće je planirati suradnju s predstavnicima lokalnih vlasti, nevladinim sektorom, različitim organizacijama koje djeluju u lokalnoj sredini, u sklopu koje učenici mogu steći iskustva važna za realizaciju ciljeva i ishode nastavnoga predmeta.

Etika se poučava od prvog do četvrtog razreda gimnazije kao alternativni predmet za učenike koji ne pohađaju nastavni predmet Vjeronauk. Broj nastavnih sati Etike treba biti jednak broju nastavnih sati predviđenih za učenje i poučavanje Vjeronauka. Učenicima koji odaberu Etiku na prvoj godini ona postaje obvezni predmet do kraja srednjoškolskoga obrazovanja. Nastavnik je odgovoran da primjereno rasporedi raspoloživi broj sati tako da budu ostvareni ishodi iz svih domena, uz odgovarajuću upotrebu metoda i materijala. Ishodi na višim godinama učenja postavljeni su tako da podrazumijevaju detaljniju obradu sadržaja. Nastavnik samostalno planira primjeren broj sati za realizaciju pojedinih tema i odgojno-obrazovnih ishoda.

Proces učenja i poučavanja treba se održavati u sigurnom, ugodnom i poticajnom okružju u kojem učenici i nastavnici mogu ostvariti svoje mogućnosti te uspješno i motivirano učiti i podučavati. Potrebno je stvarati poticajnu okolinu za stjecanje i razvijanje predviđenih kompetencija, a odgovornost za to treba preuzeti nastavnik. On treba razvijati kvalitetne odnose s učenicima uzimajući u obzir teorijske i praktične dimenzije učenja i poučavanja, koje doprinose kvalitetnijem usvajanju i razumijevanju nastavnoga sadržaja.

Kada je riječ o grupiranju učenika, treba uzeti u obzir da je Etika alternativni predmet i da se ne može predvidjeti koliko će se učenika u pojedinom razrednom odjelu i pojedinome naraštaju odlučiti za Etiku. U skladu s tim moguće je formiranje grupe učenika iz više razrednih odjela istoga naraštaja. Unutar grupe, ovisno o zadatcima u učionici i izvan nje, te učeničkim potrebama i interesima, poželjno je formirati manje skupine koje će međusobno koordinirati osmišljavanje i provedbu aktivnosti uz poticaj nastavnika i njegovo praćenje i pomoć. Preporučuje se međugeneracijsko povezivanje učenika i interdisciplinarni pristup.

Sociologija - učenje i podučavanje

Sociologija

Sociologija - učenje i podučavanje

hrvatski

Za uspješno izvođenje nastave Sociologije od iznimnog je značaja osposobiti učenike da društvenu zbilju promatraju sociološki, odnosno kritički i multiperspektivno.

Kako bi se ovo postiglo, nastavnik treba biti motivator i mentor, a ne samo predavač. Potrebno je poznavati i primjenjivati brojne metode učenja i podučavanja, od studija slučaja i provođenja mini istraživanja, do grupnog i projektnog rada, analiziranja audiovizualnih sadržaja, izrade prezentacija, referata, samostalnih izlaganja i debata na zadanu temu. Važno je da učenik sociološke sadržaje doživi kao nešto povezano sa svakodnevnim životom što će mu pomoći da bolje razumije zajednicu u kojoj živi i da lakše funkcionira u suvremenom društvu. U tom kontekstu preporučljivo je izvoditi terensku nastavu kad je to moguće i prikladno, a takva nastava bi uključivala posjete različitim institucijama i razgovore s osobama koje mogu pomoći pri razumijevanju teme koja se obrađuje.

Nastavnik na temelju svoje stručne procjene određuje redoslijed izlaganja i najbolje metode za postizanje ciljeva nastave Sociologije, no jedan od preporučljivih pristupa je sistematski rad na usvajanju osnovnih socioloških pojmova, teorija i metoda istraživanja (sociološkog instrumentarija) kod učenika, što će im omogućiti da društvenu zbilju promatraju i analiziraju sociološki. Potrebno je postupno povećavati udio praktične nastave i samostalnog rada učenika jer su nakon ovladavanja sociološkim instrumentarijem znatno sposobniji procijeniti relevantnost i pouzdanost nekog izvora u kontekstu društvene teme koju proučavaju.

Osim razvoja kritičkog mišljenja i metagognitivnih vještina, bitno je raditi i na samopouzdanju učenika, što se postiže kroz primjerene zadatke za samostalni rad (izlaganje, analiza studije slučaja i sl.). Bolje razumijevanje odnosa pojedinca i društva omogućuje se metodama koje će učeniku pomoći da se postavi u određenu društvenu ulogu i promotri zahtjeve društva povezane s tom ulogom (sociodrama i debata).

Unutar nastave Sociologije ne smije se zanemariti ni odgojni potencijal koji sociologija ima; kroz odabrane sadržaje i metode podučavanja cilj je postići da učenici budu zdrave, odgovorne i funkcionalne osobe spremne pomoći razvoju vlastite zajednice i izgradnji boljeg društva za sve. Promicanje pozitivnih društvenih vrijednosti vjerojatnije je ako se učeniku pruži prilika za samostalno istraživanje, obradu i prezentaciju sadržaja gdje se uz usvajanje sadržaja postiže internalizacija određenih društvenih vrijednosti za koje se učenik imao priliku uvjeriti da su funkcionalne za njega i okolinu.

Konačno, učenike je nužno osposobiti za razumijevanje virtualnog svijeta bez čega su analiza i razumijevanje suvremenog društva nemogući. Zbog toga nastavnik treba poticati funkcionalnu upotrebu informacijskih tehnologija, vodeći računa o okružju u kojem se nastava izvodi, razlikama između učenika i razini opremljenosti škole.

Predstavljena domenska struktura odgovara ovakvom pristupu nastavi Sociologije, no to ne znači da je ovo jedini mogući ili ispravni pristup, već samo jedan od vodiča za uspješno izvođenje nastave.

Budući da se nastava najčešće izvodi kroz 70 školskih sati, nastavnik ima dovoljno vremena iskušati različite metode i odabrati one najpogodnije za usvajanje socioloških sadržaja prilagođenih potrebama i afinitetima učenika.

Iako postoje brojne prikladne metode i pristupi u nastavi Sociologije, preporučljivo je ne mijenjati ih prečesto, da ne dođe do zasićenja kod učenika. Element predvidivosti u očekivanjima mora postojati da bi učenici mogli sami procijeniti svoje sociološko znanje, a na nastavniku je odgovornost da objektivno procijeni koliko varijacija je potrebno da se zadrži interes i fokus učenika na sadržaju koji se želi komunicirati unutar određene tematske cjeline.

Primarni resurs za učenje i podučavanje trebaju biti odobreni udžbenici, ali iznimno je važno da nastavnik koristi i druge izvore znanja, od vlastitih primjera, do razne stručne literature i elektronskih medija.

Primjerice, ako želimo razvijati sociološku imaginaciju kod učenika u kontekstu suvremenog društva, nemoguće je to postići samo pomoću udžbenika, bez uključivanja relevantnih internetskih izvora, gdje i sam učenik ima bitnu ulogu u kreiranju iskustva učenja.

Budući da glavnina izvora koji se koriste u nastavi Sociologije ipak ovisi o izboru nastavnika, nužno je da se on kontinuirano stručno usavršava i bude u tijeku sa suvremenim društvenim zbivanjima. Neovisno o vlastitim pogledima na društvo, nastavnik bi trebao kod učenika poticati multiperspektivni, sociološki pristup analizi društvenih pojava.


Logika - učenje i podučavanje

Logika

Logika - učenje i podučavanje

hrvatski

Zbog specifičnosti predmeta koji zahvaća matematičko i društveno humanističko područje, od nastavnika se zahtijeva poznavanje i primjena širokog spektra metoda pomoću kojih potiče interes i razumijevanje sadržaja kod učenika.

Određena logička znanja i umijeća su nužna za razumijevanje osnovnih metoda znanosti i dokaza u svakodnevnom životu pa je njene ishode moguće povezati sa svim predmetima, što pred nastavnika stavlja veliku odgovornost da uspješno balansira između obrade uže logičkih sadržaja i interdisciplinarnog pristupa.

To je olakšano kroz domensku strukturu predmeta; iako su domene povezane u jednu cjelinu, jasno je da primjerice treća domena zahtijeva veću koncentraciju na uže logičke sadržaje, dok se primjerice četvrta može povezati s gotovo svakim područjem unutar znanosti.
U središtu gotovo svakog modernog kurikula, tako i kurikula logike je učenik. Pristup usmjeren ka učeniku je nužan da bi se učenike osposobilo za usvajanje i primjenu kompleksnih sadržaja unutar logike i za samostalno učenje i vježbanje.

Valja imati na umu da učenik treba imati udjela u gotovo svim etapama nastavnog procesa jer će tako razviti sposobnost i spremnost da naučeno primjenjuje u praksi, a u konačnici o njemu dobrim dijelom ovisi i kako će nastava izgledati.

Logička znanja i umijeća se sporo usvajaju i učenike valja motivirati i učiti strpljenju jer često je za usvajanje novih sadržaja nužno razumijevanje prethodno obrađenog gradiva. Isto tako treba biti jasno da cilj podučavanja Logike nije naučiti učenike misliti (oni to već znaju), već da bolje i jasnije osvijeste i artikuliraju principe mišljenja koje često već koriste u praksi.

Konkretne metode koje nastavnik ima na raspolaganju uključuju učenje putem rješavanja problema, funkcionalnu upotrebu informatičkih tehnologija, razgovor s razredom, frontalni, grupni i projektni rad, pisane radove, izradu prezentacija, mini istraživanja i slične metode. 

Nastavnik ovdje treba imati na umu da nisu sve metode jednako prilagođene i adekvatne za obradu svih programskih sadržaja. Primjerice, funkcionalna uporaba IKT-a je najvažnija u sklopu treće domene, no opet to ovisi o stupnju opremljenosti škole i dubine do koje se želi ići sa sadržajima te domene. Isto tako, spomenuta domena u početku zahtijeva frontalni rad gdje grupni rad ili razgovor s razredom nisu najspretniji odabir metode jer su sami sadržaji previše apstraktni dok se ne približe učenicima i dok oni ne usvoje osnovnu sintaksu logičkog jezika.

Metoda koja bi trebala dominirati u učenju i podučavanju ovog predmeta je učenje putem rješavanja problema, jer su sadržaji predmeta povezani i njihovo usvajanje bez razumijevanja će najčešće izazvati poteškoće prilikom usvajanja drugog povezanog sadržaja.
U ovom kontekstu treba voditi računa i o domaćim zadaćama jer puno sadržaja iz logike zahtijeva samostalan rad učenika radi  uvježbavanja standardnih metoda rješavanja problema, što je nemoguće postići isključivo kroz rad u razredu, s obzirom na toi da neke metode rješavanja problema unutar nekih domena treba dovesti do razine automatizma.

U učenju i podučavanju logike postoje materijali koji omogućavaju lakše postizanje ciljeva nastave i usvajanje zadanih ishoda. To u prvom redu uključuje relevantne udžbenike koji predstavljaju glavni izvor novih sadržaja i, uz nastavnika, predstavljaju osnovni izvor znanja za učenike.  Nastavnik bi trebao obuhvatiti i izvore znanja koji nisu udžbenici, poput zbirki, različitih (znanstvenih) tekstova, softvera i drugih vrsta e-materijala te dio tog sadržaja predstaviti učenicima. Ovi dodatni izvori trebaju biti rezultat pažljive procjene nastavnika u smislu njihove pouzdanosti i relevantnosti za zadanu temu.

Nadalje, treba biti svjestan da se nastava logike planira kroz 35 sati godišnje, a sadržaji su vrlo raznoliki i zahvaćaju različita područja pa nastavnik u skladu s afinitetima i potrebama učenika treba procijeniti na koje sadržaje će staviti veći naglasak.

Nastavnik treba odlučiti i o redoslijedu usvajanja sadržaja. Neki su skloni početi od sintakse logičkog jezika i prevođenja, povezujući to s pravilima izvođenja nekih oblika valjane misli, dok drugi smatraju da je bolje na početku krenuti od 'lakših' sadržaja, usvajanja osnovnih definicija i terminologije pa onda ta znanja iz 'prirodnog' jezika koristiti za lakše baratanje logičkim jezikom.

Nijedan od ovih pristupa nije pogrešan. Način i redoslijed izlaganja određenih sadržaja ovise o procjeni nastavnika no, kao što smo već napomenuli, na njemu je odgovornost da izabere metode obrade sadržaja koje će dovesti do usvajanja željenih ishoda, u skladu s mogućnostima i afinitetima učenika, ali vodeći računa i o opremljenosti škole, individualnim razlikama između učenika (osobito ako postoji povećan broj darovitih učenika ili učenika koji imaju problema s usvajanjem sadržaja predmeta) i drugim relevantnim faktorima koji utječu na nastavni proces.

Glazbena kultura/umjetnost

Glazbena kultura/umjetnost

Glazbena kultura/umjetnost

hrvatski

Učenjem i poučavanjem Glazbene kulture/umjetnosti potiče se i unaprjeđuje učenikova ljubav prema glazbi, estetski razvoj, kreativnost , učenikove glazbene sposobnosti i interesi, svijest o očuvanju povijesno-kulturne baštine i osposobljenost za življenje u multikulturnom svijetu. Jedna od osnovnih značajki učenja i poučavanja Glazbene kulture/umjetnosti je inkluzivnost i otvorenost. Nastava se treba prilagoditi svakom učeniku tj. njegovim, mogućnostima, interesima, sposobnostima, a otvorenost nudi slobodu nastavniku koji će sam odabrati metodu, strategiju, tehniku rada i didaktičko metodički pristup koji će primjenjivati. Nastavnik ima slobodu i odabira glazbenih materijala koje će obrađivati u skladu interesima i sposobnostima učenika.

Suvremeni pristup i inovativne metode poučavanja aktivno uključuju učenike u nastavni proces s naglaskom na njihovu kreativnost i stvaralaštvo gdje se odgojno- obrazovni ishodi ostvaruju u skladu sa sposobnostima i interesima
učenika. Učenici će aktivnim slušanjem glazbe, pjevanjem, sviranjem, kreativnošću, igrama, projektima, istraživanjem i razgovorom sudjelovati u nastavnom procesu kako bi se usvojila znanja, potaknuo estetski razvoj i kritičko razmišljanje, kreativnost i inovacija te razvile osnovne vještine sviranja i pjevanja. Radi održavanja koncentracije i motiviranosti u razredu sat je poželjno podijeliti na kratke glazbene aktivnosti (pjevanje, sviranje, glazbene igre, slušanje glazbe) kako se ne bi stvorila monotonija i pasivnost.

Potrebno je s posebnom pozornošću pristupiti planiranju nastavnih zadataka za učenike s poteškoćama i omogućiti im glazbena iskustva u skladu s njihovim mogućnostima, a za nadarene učenike poželjno je omogućiti proširenje učenja i poučavanja glazbe u vidu:
• izbornih i fakultativnih nastavnih predmeta i/ili modula
• izvanučionične nastave
• izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti
• različitih vrsta projekata.

Učenje glazbe u odgojno obrazovnom procesu doprinosi:

  • Razvijanju: muzikalnosti, vještine sviranja i pjevanja, memorije, govorne i čitalačke vještine, samopouzdanja, upornosti i discipline.
  • Poticanju: kreativnosti, timskog rada, odgovornosti, preuzimanju rizika, svladavanju treme pred javni nastup te osobnog i društvenog razvoja.
  • Kognitivnom razvoju učenika uključujući apstraktno mišljenje, slušnu i prostornu svijest.
  • Razvoju kinetičko-motoričkih sposobnost.

Nastava Glazbene kulture/umjetnosti se odvija u učionici (kabinetu) koja treba biti opremljena suvremenim nastavnim pomagalima i glazbenim instrumentima (CD player, projektor, računar, klavir, Orffov instrumentarij i sl.) a glazba koja se prezentira učenicima treba biti visoko kvalitetna. Fleksibilnost procesa učenja i poučavanja nudi izvannastavne i izvanškolske aktivnosti u okviru kojih učenici proširuju stečena znanja, vještine i stavove te istodobno sustavno razvijaju svoje interese i ostvaruju kvalitetan umjetnički rast i razvoj.
Metodički postupci zastupljeni u nastavi Glazbene kulture/umjetnosti: demonstracija, slušanje, reprodukcija, analiza, razgovor, ilustracija, čitanje i rad na tekstu.

Suvremene metode u nastavi Glazbene kulture/ umjetnosti stavljaju veliki naglasak i na primjenu IKT-a, te ukoliko je škola opremljena IKT pomagalima bilo bi poželjno primijeniti ista. Tehnologijom u nastavi Glazbene kulture/umjetnosti otvaraju se dodatne mogućnosti razvijanja sposobnosti kod učenika. IKT može pridonijeti i učiniti nastavu pristupačnijom, kreativnijom, bogatijom (prikazivanje različitih video sadržaja mjuzikla, opere, baleta, koncerata, učenje sviranja online instrumenata pomoću aplikacija, itd.).

Aktivnosti u nastavi glazbe
Pjevanje je važan element u nastavi i jedan je od najstarijih i najprirodnijih glazbenih aktivnosti. Aktivno i kontinuirano pjevanje ima za cilj njegovati glas, razvijati interes za glazbu, razvijati glazbeni ukus. Učenje pjesama u nastavi odvija se tehnikom imitacije, odnosno metodom učenja po sluhu. Moguće je lakše pjesme obraditi i po notnom zapisu ili kombinacijom tih dvaju načina. U nižim razredima to su pjesme s manjim melodijskim opsegom i jednostavnim ritamskim obrascima, dok u višim razredima spomenute sastavnice su zahtjevnije. U nastavi glazbe se na repertoaru nalaze umjetničke, tradicijske i zabavne pjesme, a izvode se uz učiteljevu/nastavnikovu adekvatnu pratnju na instrumentu (klavir, gitara, sintesajzer). Sama aktivnost pjevanja treba rezultirati lijepim i izražajnim pjevanjem u kojem učitelj treba obratiti pozornost na intonaciju i ritam, pjevačko disanje i vokalnu tehniku.

Slušanje glazbe zauzima središnje mjesto u nastavi Glazbene kulture/umjetnosti. Sam postupak slušanja može se podijeliti s obzirom na cilj, sadržaj i aktivnost. Oblikovati učenikov ukus za kvalitetnu, umjetničku glazbu kao i razvijati estetski odgoj učenika primarni je cilj slušanja. Sadržaj može obuhvaćati umjetničko djelo i slušni primjer, a ovisno o dobi učenika treba paziti na trajanje skladbe. Slušanje je u nastavi uvijek aktivno te mu se pristupa koncentrirano, analitičkim praćenjem sastavnica i uočavanjem istih. Slušanjem glazbe učenike treba upoznati s različitim stilskim razdobljima, stilovima i vrstama kako bi mogli razvijati glazbeni ukus, a vremenom i kritičko mišljenje.

Sviranje na nastavi glazbene kulture/umjetnosti je aktivnost koja se može provoditi kao skupna ili individualna. Sviranjem se potiče razvoj kreativnosti, motorike, koordinacije, koncentracije, strpljenja i ustrajnosti, osjećaja za ritam i ono ima velik utjecaj na stvaranje samopouzdanja, emocionalnog rasta i razvoja ponašanja djeteta. Sviranje omogućava aktivno sudjelovanje učenika u izvođenju jednostavnijih glazbenih djela. Instrumenti koji se koriste prvenstveno su tijelo (ruke i noge) i Orffov instrumentarij, a kod učenika koji uspješno savladaju osnove glazbene pismenosti mogu i drugi instrumenti (najčešće sintesajzer).

Stvaralaštvo je važan element u procesu učenja jer potiče kreativnost, improvizaciju, intelektualni, psihološki i socijalni razvoj. Pod stvaralaštvom podrazumijevamo osmišljavanje vlastitih melodija na zadani tekst, kao i stvaranje teksta na melodiju, ilustriranje odslušanih glazbenih djela, osmišljavanje brojalica na naučene ritamske obrasce, razne vrste glazbenih improvizacija. Stvaralaštvo se može izraziti pjevanjem, sviranjem, plesom, pokretom, osmišljavanjem igrokaza, izradom jednostavnih glazbala, izražavanjem osjećaja putem ilustracija ili pisanom riječju i upotrebom IKT-a.

Glazbene igre jedan su od najuspješnijih sredstava za razvijanje glazbenih sposobnosti, ali i za razvijanje ličnosti. Najčešće igre u nastavi Glazbene kulture su: glazbene igre s pjevanjem, glazbene igre ritmova i melodija, brojalice, igre slušanja te računalne glazbene igre ( kvizovi, asocijacije i sl.). Pomoću glazbenih igara djeca razvijaju sposobnost zapažanja i izražavanja, pamćenje, govor, motoriku i mišljenje. Glazbene igre koriste se u razrednoj nastavi i u nižim razredima predmetne nastave jer doprinose stvaranju pozitivne atmosfere i uklanjaju monotoniju nastave. Koristeći igre u nastavi glazbe pomažemo učenicima da stječu znanje o glazbi na njima prihvatljiv i zanimljiv način. Novim znanjima učenici obogaćuju svoj rječnik te koriste osnovne glazbene pojmove. Aktivnost plesa posebno je zanimljiva djeci spomenute dobi, te ima izravan utjecaj na estetski razvoj učenika. Područje glazbenih igara zahtijeva temeljitu pripremu učitelja kako bi se ostvarila sama svrha istoga.

 

Tjelesna i zdravstvena kultura - Učenje i poučavanje

Tjelesna i zdravstvena kultura

Tjelesna i zdravstvena kultura - Učenje i poučavanje

hrvatski

Ciljani tjelesni trening je postao biološka nužnost za održanje zdravlja čovjeka. Stoga učenje i podučavanje u TZK mora biti usmjereno prema cjeloživotnoj tjelesnoj aktivnosti. Da bi učenike motivirali za zdrav i tjelesno aktivan život nužno je objasniti im zašto je poželjno živjeti zdravo i tjelesno aktivno i kako to postići. Stoga je to u ovom kurikulu zasebno predmetno područje (D). Naime, učeničko poznavanje djelovanja tjelesne aktivnosti i vježbanja na organizam i zdravlje čovjeka može povećati motiviranost za tjelesnu aktivnost.

Objašnjenja zašto je poželjno živjeti zdravo moraju biti takva da ih učenici motivirano saslušaju, razumiju i prihvate kao ispravna i poželjna. Učenici se nalaze u fazi kada su najčešće zdravi, te ih je teško sve motivirati samo argumentima kako je tjelesna aktivnost i vježbanje zdravo. Važno je da osjete radost igre, natjecanja i užitak uslijed aktivnosti vlastitog tijela. Važan motiv učenicima za tjelesnu aktivnost i zdrav životni stil je i građa njihova tijela. Pretilost s jedne strane i mišićno oblikovanje tijela s druge, odličan su motiv većini učenika za tjelesnu aktivnost. Pri tomu im treba naglasiti kako za trajno održavanje poželjne građe tijela treba ne samo biti tjelesno aktivan i zdravo se hraniti, nego i generalno živjeti zdravim životnim stilom. Znanost je potvrdila da su spavanje i stres bitni u održavanju postotka masti na poželjnoj razini.

Kod većine učenika nije problem da saslušaju i razumiju objašnjenja, pogotovo ako se učitelj/nastavnik trudi prenijeti im to na zanimljiv način i autentično svojim stilom života stoji iza onoga što očekuje od učenika. Važnije je da učenici trebaju ono što su naučili i prihvatiti kao vrijednost, ali i sustavno prakticirati. Najčešće većina učenika zakazuje u krajnjoj fazi u stjecanju trajnih navika tjelesno aktivnog života. Pridobiti učenika koji živi neaktivnim i nezdravim životnim stilom za promjenu, nije lako. Tjelesna aktivnost traži vrijeme i iziskuje napor. Ako se stručno, predano, uz opušteno okruženje i osobno autentično motivira učenik za zdrav životni stil, te ako mu u tomu pomažu mediji, društvena okolina, političke vlasti koje osiguravaju povoljne materijalne uvjete za tjelesnu aktivnost, značajno se povećava vjerojatnost da učenici postanu tjelesno aktivni i ustraju.

Jedan od važnih činitelja je slanje poruke učenicima da je tjelesna aktivnost u slobodnom vremenu presudna. Ta poruka se može poslati i davanjem ocjena za vannastavnu i vanškolsku aktivnost učenika. Tako se nastavnik ne smije oglušiti na činjenicu da učenik trenira u sportskom klubu i ne nagraditi tu aktivnost odličnom ocjenom. Ne zbog ocjene nego zbog poruke o važnosti takvog učeničkog angažmana. Isto važi za fitnes klub ili za sustavno vježbanje doma koje je primjetno kroz morfološke transformacije učenika.

Poticajno okruženje za učenje i podučavanje podrazumijeva okruženje u kojem učenik neće osjećati pritisak, bilo od rezultata, ocjene ili pogleda vršnjaka. Pored isključivanja elemenata pritiska i tenzije, na motiviranost čovjeka za neku aktivnost djeluju još i osjećaj kompetentnosti, važnost, interes i uživanje.

Osjećaj kompetentnosti je najvažniji. Iluzorno je očekivati da će neki učenik voljeti igrati neki loptački sport ako ga ne zna dobro igrati. Sport vole oni učenici koji se u tom sportu osjećaju uspješni i koji ga znaju igrati, te obrnuto. Važno sustavno obučavanje različitih kinezioloških aktivnosti kako bi se svaki učenik ulovio za neku ili više njih. Za one učenike koji ne postanu kompetentni niti u jednom sportu, preostaju jednostavnije kineziološke aktivnosti kao što su fitnes sadržaji, vježbe oblikovanja, brzo hodanje i trčanje i slično. To ne mora biti problem jer veliki dio učenika koji su i postali kompetentni u nekoj sportskoj igri nekada u odrasloj dobi se obično prestanu baviti tim sportom. Stoga je važno da fitnes sadržaje (za jakost, aerobnu izdržljivost, fleksibilnost-pokretljivost) prođu svi učenici i svladaju ih na visokoj razini. Pri tomu učenici moraju biti informirani o dominantnoj vrijednosti treninga aerobne izdržljivosti za ljudsko zdravlje.

Učenici trebaju usvajati brojna motorička znanja (1. područje) posebno ona koja imaju veću zdravstvenu vrijednost i veću vjerojatnost cjeloživotnog korištenja kod pojedinog učenika.

Važnost koju učenik pridaje kineziološkim aktivnostima i zdravom životnom stilu, svakako ovisi o učitelju/nastavniku i njegovom trudu u objašnjavanju utjecaja vježbanja, prehrane, sna, stresa, opijata na zdravlje čovjeka. Ako učenik nije svjestan važnosti tjelesne aktivnosti za zdravlje, on će biti aktivan samo kad i dok mu je to zabava ili igra. Teško će prihvatiti zdrav životni stil. Stoga učitelj/nastavnik ima zadatak pored stvaranja kineziološki pismenog učenika u kontekstu stjecanja motoričkih znanja i razvoja motoričkih sposobnosti, također i biti (osobnim primjerom) promotor važnosti zdravog života.

Interes i uživanje također djeluju na motivaciju čovjeka. Važno da učenik prođe različite vrste kinezioloških aktivnosti i pronađe one u kojima uživa ili ima izražen interes. Učitelj/nastavnik je dužan osigurati na nastavi dovoljno sadržaja u kojima će učenici kroz aktivnost, igru i nadmetanje uživati. Pri tomu ne smije otići u krajnost da se nastava svodi dominanto i samo na igru. Ovo je rizično stoga što je nemotiviranom učitelju/nastavniku najlakše kada se učenici igraju. Motivacija učitelja/nastavnika za ostvarivanje suštinskih ciljeva TZK-a (zdrav i aktivan životni stil) je od presudne važnosti. I stoga, pored toga što prilagođava nastavu učenicima ili pojedinom učeniku, također dijelom treba prilagoditi nastavu i sebi kako bi održao i svoju motiviranost na visokoj razini.

Princip individualizacije je od velike važnosti u TZK-u i treba težiti izaći u susret učeničkoj želji i preferencijama, ali s druge strane imati pri tomu u vidu i njegove potrebe. Ignorirati konstanto želju učenika je jednako pogrešno kao i konstanto joj udovoljavati.

Jedna od važnih komponenti poticajnog okruženja u nastavi TZK-a je i raspoloženje učitelja/nastavnika. Ukoliko je  vedar, veseo, komunikativan, pokazuje energiju i želju za podučavanje učenika, to će svakako pozitivno djelovati na nastavni proces, ali i na dugoročne ciljeve. Naime, učenik svoju odluku o zdravom životnom stilu veže i uz svoje stavove prema učitelju/nastavniku te je jako važno da oni budu pozitivni.

Informacijsko-komunikacijsku tehnologiju (IKT) u vidu aplikacije za vježbanje, brojanje koraka, pređenih kilometara i slično koriste mnogi učenici bez da ih se potakne. Utjecaj društvenih mreža i interneta na tjelesnu aktivnost učenika je ogromna. Zadatak učitelja/nastavnika je promicati i poticati učeničko korištenje IKT-a i pri tomu koristiti strategije tipa: „Pogledajte na Instagramu i vidjet ćete da svi treniraju i pokušavaju izgraditi svoje tijelo, trebate slijediti te trendove!“.    

Opremljenost škola fitnes rekvizitima je obično slaba ne samo zbog materijalnih mogućnosti škole nego i nestavljanja naglaska na ovo popularno i važno područje kineziologije. Vjerojatnost da će učenik u odrasloj dobi koristiti fitnes sadržaje je puno veća nego bilo koje druge aktivnosti ili sporta. Fitnes nema tradiciju biti sadržajem nastave TZK-a. Međutim, njegova uporabna vrijednost u svakodnevnom životu učenika, ali zdravstvena vrijednost je puno iznad većine sadržaja koji se pod utjecajem zastarjele tradicije i danas rade u nastavi TZK-a.

Posebnu važnost treba posvetiti motiviranju učenika za zdravu prehranu. Umjerenost, raznovrsnost i kvaliteta su tri osnovne zakonitosti zdrave prehrane. Kvaliteta je pedagoški najvažnija budući u njoj većina učenika najviše griješi. Važno je objasniti zašto je integralno brašno i proizvodi zdravije od rafiniranog i poticati ih da jedu integralno; koje masti su više a koje manje zdrave; junk food (gazirana pića, grickalice,…) i njegove štetnosti u kontekstu sve tri zakonitosti.

Učenicima treba sustavno naglašavati kako je tjelesna aktivnost, posebno trening aerobne izdržljivosti, jakosti i fleksibilnosti jedno od oružja borbe protiv negativnog utjecaja stresa. Meditacija i tehnike disanja također. Lijekovi, budući da imaju nuspojave dolaze tek kao krajnja i nepoželjna mjera.

Znanost naglašava veliku važnost spavanja i dovoljno kvalitetnog sna za zdravlje čovjeka. Zbog pametnih telefona i izlazaka do kasno u noć učenici često ne zaspu na vrijeme. S druge strane škola često počinje u jutro prerano i time sprječava da se učenici naspavaju. Znanstveno je nedvojbeno dokazano da to ima svoje negativne reperkusije i na učenje učenika, općenito i na zdravlje. Američka pedijatrijska udruga traži od svih škola da učenicima u pubertetu nastava ne počinje prije 9 sati u jutro. Nažalost, većina škola u BiH to ne omogućava i zato je na nastavnicima TZK-a da ukazuju učenicima na ozbiljnu zdravstvenu štetnost kojoj se izlažu ako ne spavaju na vrijeme, dovoljno dugo i kvalitetno.

Nekonzumiranje opijata mora biti važan cilj učenja i poučavanja u TZK-u jer npr. ako učitelj/nastavnik uspije nekog učenika motivirati da ne postane pušač, napravio je time više za njegovo zdravlje nego učenjem kinezioloških sadržaja.

Kurikuli TZK-a brojnih država potiču učenika na tjelesnu aktivnost i boravak u prirodi te ekološku svijest. Potrebno je ukazivati učeniku da trenira uvijek kad može u prirodi i na otvorenom, ali i na zdravstvenu korisnost boravka u šumi, pored mora, rijeka i jezera.

Redovni liječnički pregledi su važni za prevenciju mnogih bolesti i zdravstvena kultura podrazumijeva da se o našem zdravlju brinemo i da redovito posjećujemo liječnika. Nužno je kod učenika razvijati tu svijest i odgovornost.

Na navedene dijelove zdravog života učenike treba jednom mjesečno podsjetiti, te naglasiti te zdravstvene ciljeve TZK-a koji proizlaze i iz samog naziva predmeta.