Ocjenjivanje je postupak kojim se, prema utvrđenim propisima, prati odgojno-obrazovni razvoj učenika i određuje razina koju je učenik postigao. Ono proizlazi iz ciljeva nastave. Ocjenjivanje bi trebalo biti objektivno, zasnovano na zajednickim standardima i usuglašenim kriterijima.
Ocjenjivanju prilazimo iz perspektive ishoda. Ishodi definiraju znanja, sposobnosti, vještine, stavove i vrijednosti koje svaki učenik treba razviti tijekom obrazovanja. Ishodi moraju biti ostvarivi za sve učenike, ali i dovoljno izazovni ili dovoljno individualizirani kako bi učenici bili motivirani za ostvarenje. Ishodi, tako, predstavljaju put k diferencijaciji i individualizaciji nastavnog rada i ocjenjivanja učenika.
Vrednovanje je širi pojam od praćenja i ocjenjivanja znanja u nastavi. Naime, ono predstavlja sustav mjerenja i procjenjivanja rezultata svih obrazovno-odgojnih ishoda što implicira da se ne ograničava samo na razinu kognitivno savladanih sadržaja, nego obuhvaća i razvoj osobnosti učenika, načine ponašanja, stavove, vrijednosti, zanimanja, odnos prema radu i socijabilnost, a sve pod pedagoškim djelovanjem učitelja/nastavnika. Vrednovanje bi trebalo osigurati povratnu informaciju kako učitelju/nastavniku za učinkovitost podučavanja tako i učeniku o postignućima i ostvarenju obrazovno-odgojnih ishoda
Prilikom vrednovanja/ocjenjivanja neophodno je osigurati jednake uvjete svim učenicima kako bi se mogli ostvariti svi definirani odgojno-obrazovni ishodi. Stoga je potrebno uočiti poteškoće u procesu učenja te ukazati učeniku što i na koji način treba uraditi kako bi ih uklonio te potom vrednovati učenikov maksimalni napor i postignuće. Svakako bi trebalo obratiti pozornost i na one učenike koji pokazuju izraženu lakoću savladavanja pojedinih ishoda te ishode pojačati na način da budu realno izazovni kako bi učenici bili motivirani da ulože napor u njihovo ostvarenje.
Vrednovanje i ocjenjivanje bi trebalo provoditi kroz vještine kroz koje će učenici ispunjavati zadane ciljeve. Vještine treba međusobno povezivati održavajući cjelovitost i međusobnu povezanost učenja.
Elementi kroz koje bi trebalo vrednovati učenike su:
1. Razumijevanje čitanjem i slušanjem
2. Pismeno izražavanje
3. Govor
4. Kultura učenja.
Vrednovanje ima više svrha ocjenjivanja/evaluacije: dijagnostičku, formativnu i sumativnu.
Dijagnostička svrha ocjenjivanja/evaluacije pruža nastavniku informacije o znanju i vještinama učenika dosegnutim prije početka aktivnosti učenja. Također služi kao povratna informacija razine uspješnosti prethodno podučavanih ishoda.
Sumativna svrha ocjenjivanja/evaluacije je postupak kojim se, prema utvrđenim pravilnicima, prati obrazovno-odgojni rad i razvoj učenika te se određuje razina postignuća tijekom obrazovnog razdoblja ili na samom kraju. Ono se postiže različitim metodama i postupcima za praćenje i vrednovanje postignuća učenika (metode objektivnog i subjektivnog tipa). Sumativno ocjenjivanje rezultira brojčanom ocjenom na skali od jedan do pet i počinje u drugom polugodištu 3. razreda, ako pravilnikom o ocjenjivanju nije određeno drugačije.
Zaključna ocjena ne bi smjela biti isključivo rezultat aritmetičke sredine, nego, jasnim uvidom u napredak i zalaganje učenika, rezultat koji djeluje poticajno i motivirajuće. Pri donošenju zaključne ocjene učitelj/nastavnik uzima u obzir ostvarenost ishoda iz Jezično-komunikacijskog područja. Ostvarivost ishoda iz područja Međukulturna kompetencija i Samostalnost u ovladavanju jezikom, koji nisu ocjenjeni posrednim putem preko Jezično-komunikacijskog područja, prati se i opisuje formativno, a može rezultirati ocjenom u elementu Kultura učenja, isključivo kao poticajna ocjena učeniku.
Kako bi nastavnik uspješno procijenio do koje mjere su ishodi ostvareni, unaprijed postavlja jasne kriterije i pokazatelje uspješnosti za svaku razinu postignuća (za svaku ocjenu) i oni su definirani tako da ih je moguće pratiti i izmjeriti. Njihova uloga je, pored praćenja i vrednovanja, i podučavanje učenika kako da izvrše samovrednovanje i vršnjačko vrednovanje na temelju čega dobivaju informacije o svom napretku i spoznaju što trebaju učiniti da bi bili uspješniji.
Vrlo je važno da su kriteriji transparentni i jasni i učenicima i roditeljima. Također je važno znati da je ocjenjivanje pedagoški čin s jasno istaknutim predznakom humanosti, a ne postupak kojim se objektivnost shvaća kao mehanizam kojim će se kompleksna individualna psihologija učenika, tanana razvojna nit, zanemariti pod pritiscima formalnih aspekata programa, imperativima selekcije i sl.
Prilikom vrednovanja je bitno uočiti kognitivnu razinu postavljenih ishoda kako se ne bi dogodilo da se daju visoke ocjene za nisku razinu znanja. Naime, ocjenjivanje ne bi smjelo biti samo na razini činjeničnog znanja nego bi se od učenika trebalo zahtijevati da temeljna znanja znaju primijeniti, analizirati te kreirati posve nove radove ili postignuća te, u konačnici, i evaluirati cijeli proces.
Formativna svrha ocjenjivanja/evaluacije je dio podučavanja, a osnovna mu je namjena usmjeravanje aktivnosti učenika k određenim ciljevima, sadržajima i ishodima kojima se potiču naredni koraci i preuzima aktivna uloga učenika u vlastitom razvoju. Ono također osigurava povratnu informaciju učeniku i roditelju kako bi bili upoznati s prevladavanjem prepreka i postizanjem željenog cilja. Formativno vrednovanje uključuje testove, domaće zadatke, razgovor, dnevnik, učenički dosje, selektivno i kritičko prikupljanje informacija i radova u učenički portfolio i sl.
Formativno vrednovanje je višestruko i dugoročno korisno, učenici uče kako učiti. To je iznimno važno radi razvijanja kompetencije cjeloživotnoga učenja. Vrednovanje mora uključivati različite načine ocjenjivanja, jer se time povećavaju šanse da se valjano procjeni učeničko postignuće. Učitelj/nastavnik učenicima daje konkretne prijedloge kako učinkovitije koristiti svoje potencijale za učenje. Vrednovanje mora biti pažljiva i konstruktivna podrška učeniku.
Praćenje, procjenjivanje i vrednovanje je jedan od najosjetljivijih elemenata u nastavnom procesu pa se njemu treba pristupiti studiozno poznajući metodiku, didaktiku, dokimologiju i psihologiju. Ono je nerazdvojni dio procesa učenja i podučavanja i osnova za dalje planiranje i programiranje nastavnog procesa.
Kako bi se vrednovanje moglo izvesti na ispravan način, potrebno je postaviti ispravnu filozofiju odgoja koja u sebi sadrži i suvremenu filozofiju vrednovanja koja podrazumijeva osjećaj uključenosti i predanosti učitelja/nastavnika te kontinuirano aktivno profesionalno usavršavanje. Na taj način podižemo kvalitetu emocionalnog okruženja u kojem je važno ocijeniti što učenik zna i umije. Iznimno je važno da se vrednovanje temelji na postupcima i komentarima učitelja/nastavnika kojima se nastoji podići samopouzdanje i zainteresiranost učenika. Zato bi se povratne informacije, koje učitelji/nastavnici upućuju učeniku, trebale odnositi na dobre i jače strane njegovog rada i postignuća te konstruktivne instrukcije za napredak u ostvarenju odgojno-obrazovnih ishoda.
Pomjeranje fokusa sa samog rezultata na proces koji je doveo do njega postavlja izazov pred vrednovanje jer onda ono nije samo mjerenje konačnog rezultata učenja, već se mora pratiti i sam proces učenja te identificirati prepreke za učinkovito učenje, mora se napraviti i evaluacija kognitivnih performansi učenika kada se uklone ili smanje prepreke te se mora procijeniti potencijal neke osobe i omogućiti da učenje bude što učinkovitije.