Примарни табови

hrvatski

Zbog specifičnosti predmeta koji zahvaća matematičko i društveno humanističko područje, od nastavnika se zahtijeva poznavanje i primjena širokog spektra metoda pomoću kojih potiče interes i razumijevanje sadržaja kod učenika.

Određena logička znanja i umijeća su nužna za razumijevanje osnovnih metoda znanosti i dokaza u svakodnevnom životu pa je njene ishode moguće povezati sa svim predmetima, što pred nastavnika stavlja veliku odgovornost da uspješno balansira između obrade uže logičkih sadržaja i interdisciplinarnog pristupa.

To je olakšano kroz domensku strukturu predmeta; iako su domene povezane u jednu cjelinu, jasno je da primjerice treća domena zahtijeva veću koncentraciju na uže logičke sadržaje, dok se primjerice četvrta može povezati s gotovo svakim područjem unutar znanosti.
U središtu gotovo svakog modernog kurikula, tako i kurikula logike je učenik. Pristup usmjeren ka učeniku je nužan da bi se učenike osposobilo za usvajanje i primjenu kompleksnih sadržaja unutar logike i za samostalno učenje i vježbanje.

Valja imati na umu da učenik treba imati udjela u gotovo svim etapama nastavnog procesa jer će tako razviti sposobnost i spremnost da naučeno primjenjuje u praksi, a u konačnici o njemu dobrim dijelom ovisi i kako će nastava izgledati.

Logička znanja i umijeća se sporo usvajaju i učenike valja motivirati i učiti strpljenju jer često je za usvajanje novih sadržaja nužno razumijevanje prethodno obrađenog gradiva. Isto tako treba biti jasno da cilj podučavanja Logike nije naučiti učenike misliti (oni to već znaju), već da bolje i jasnije osvijeste i artikuliraju principe mišljenja koje često već koriste u praksi.

Konkretne metode koje nastavnik ima na raspolaganju uključuju učenje putem rješavanja problema, funkcionalnu upotrebu informatičkih tehnologija, razgovor s razredom, frontalni, grupni i projektni rad, pisane radove, izradu prezentacija, mini istraživanja i slične metode. 

Nastavnik ovdje treba imati na umu da nisu sve metode jednako prilagođene i adekvatne za obradu svih programskih sadržaja. Primjerice, funkcionalna uporaba IKT-a je najvažnija u sklopu treće domene, no opet to ovisi o stupnju opremljenosti škole i dubine do koje se želi ići sa sadržajima te domene. Isto tako, spomenuta domena u početku zahtijeva frontalni rad gdje grupni rad ili razgovor s razredom nisu najspretniji odabir metode jer su sami sadržaji previše apstraktni dok se ne približe učenicima i dok oni ne usvoje osnovnu sintaksu logičkog jezika.

Metoda koja bi trebala dominirati u učenju i podučavanju ovog predmeta je učenje putem rješavanja problema, jer su sadržaji predmeta povezani i njihovo usvajanje bez razumijevanja će najčešće izazvati poteškoće prilikom usvajanja drugog povezanog sadržaja.
U ovom kontekstu treba voditi računa i o domaćim zadaćama jer puno sadržaja iz logike zahtijeva samostalan rad učenika radi  uvježbavanja standardnih metoda rješavanja problema, što je nemoguće postići isključivo kroz rad u razredu, s obzirom na toi da neke metode rješavanja problema unutar nekih domena treba dovesti do razine automatizma.

U učenju i podučavanju logike postoje materijali koji omogućavaju lakše postizanje ciljeva nastave i usvajanje zadanih ishoda. To u prvom redu uključuje relevantne udžbenike koji predstavljaju glavni izvor novih sadržaja i, uz nastavnika, predstavljaju osnovni izvor znanja za učenike.  Nastavnik bi trebao obuhvatiti i izvore znanja koji nisu udžbenici, poput zbirki, različitih (znanstvenih) tekstova, softvera i drugih vrsta e-materijala te dio tog sadržaja predstaviti učenicima. Ovi dodatni izvori trebaju biti rezultat pažljive procjene nastavnika u smislu njihove pouzdanosti i relevantnosti za zadanu temu.

Nadalje, treba biti svjestan da se nastava logike planira kroz 35 sati godišnje, a sadržaji su vrlo raznoliki i zahvaćaju različita područja pa nastavnik u skladu s afinitetima i potrebama učenika treba procijeniti na koje sadržaje će staviti veći naglasak.

Nastavnik treba odlučiti i o redoslijedu usvajanja sadržaja. Neki su skloni početi od sintakse logičkog jezika i prevođenja, povezujući to s pravilima izvođenja nekih oblika valjane misli, dok drugi smatraju da je bolje na početku krenuti od 'lakših' sadržaja, usvajanja osnovnih definicija i terminologije pa onda ta znanja iz 'prirodnog' jezika koristiti za lakše baratanje logičkim jezikom.

Nijedan od ovih pristupa nije pogrešan. Način i redoslijed izlaganja određenih sadržaja ovise o procjeni nastavnika no, kao što smo već napomenuli, na njemu je odgovornost da izabere metode obrade sadržaja koje će dovesti do usvajanja željenih ishoda, u skladu s mogućnostima i afinitetima učenika, ali vodeći računa i o opremljenosti škole, individualnim razlikama između učenika (osobito ako postoji povećan broj darovitih učenika ili učenika koji imaju problema s usvajanjem sadržaja predmeta) i drugim relevantnim faktorima koji utječu na nastavni proces.